ZASTARJELOST PRAVA NA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE ZA RODITELjE LICA POVRIJEĐENOG U SAOBRAĆAJNOJ NESREĆI

Zakon o obligacionim odnosima

član 200 i član 376 stav 1

Rok zastarjelosti postupka za naknadu nematerijalne štete, pokrenut po zahtjevu roditelja oštećenog koji je nakon saobraćajne nesreće proglašen invalidom prve kategorije sa trajno narušenom životnom sposobnošću, ističe nakon tri godine od momenta kada je povrijeđeno lice otpušteno sa bolničkog liječenja jer je utvrđeno da dalji medicinski postupci ne mogu doprinijeti poboljšanju trajno uništenog zdravstvenog stanja oštećenog.

Obrazloženje:

"Presudom prvostupanjskog suda obvezan je tuženi da tužiteljima isplati naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova koje kao roditelji trpe zbog trajnog gubitka opće životne sposobnosti od 100% njihovog sina i to svakom po 12.000,00 KM što ukupno iznosi 24.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja (21.03.2013. godine) pa do isplate, te da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 182,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Na navedenu presudu žalbu je pravovremeno izjavio tuženi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba parničnog postupka, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u korist tuženog tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan i naloži tužiteljima da snose tuženom troškove postupka, kao i troškove sastava žalbe u iznosu od 1.350,00 KM. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud donoseći odluku o utemeljenosti tužbenog zahtjeva pogrešno primjenio materijalno pravo u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja i propustio postupiti u skladu sa odredbama člana 8. i 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku koji izričito određuju da sud mora raspraviti sve okolnosti navoda stranaka. U tom smislu ističe da u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe člana 380. Zakona o obligacionim odnosima, jer se ne radi o osiguranju života, niti bilo kojem drugom ugovornom osiguranju, već da je u pitanju naknada štete koja proizilazi izvan ugovora osiguranja tj. obveznog osiguranja od auto odgovornosti za štete pričinjene trećim licima, te da tužitelji kao posredni oštećeni potražuju naknadu nematerijalne štete po osnovu člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, a ne naknadu ugovorene svote, da potraživanje naknade štete sukladno odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zastarijeva u roku od 3 godine od kada je oštećeni doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, a ne od dana kada je oštećeni saznao za opseg štete. Nadalje, ističe da je tijekom cijelog postupka među parničnim strankama bilo jedino sporno pitanje dana kada su tužitelji saznali za štetu, a nikako pitanje trogodišnjeg zastarnog roka. U tom smislu navodi da su tužitelji imali saznanje za štetu i štetnika odmah poslije nezgode, što je potvrdila i sama tužiteljica svojim iskazom sa nastavka glavne rasprave od 21.03.2013. godine da je od dana nastanka nezgode čitavo vrijeme provodila sa sinom koji je bio u komi kada je ležao u bolnici, da joj je sve rukama govorio i vodila ga na WC, pa da je od početka znala za njegovo teško stanje, a da su zahtjev Centru za socijalni rad tužitelji podnijeli kada je sin izišao iz bolnice jer ranije nisu znali da im pripada pravo na odgovarajuće naknade. Ovakav iskaz tužiteljice prvostupanjski sud nije cijenio kod odlučivanja o prigovoru zastare potraživanja. Dalje, ističe da su tužitelji prema vlastitim navodima čitav period liječenja bili uz oštećenog odnosno tijekom tri hospitalizacije oštećenog u 2008. godini, što proizilazi iz otpusnih pisama KCU Sarajevo od 29.09.2008. i 19.12.2008. godine, da su oštećenom već kod prve hospitalizacije u trajanju od 27.04.2008. do 06.06.2008. godine nesporno dijagnosticirane teške tjelesne povrede za koje se već tada znalo da ne postoje mogućnosti značajnijeg oporavka odnosno da su tužitelji odmah poslije nezgode imali saznanje o okolnosti teškog invaliditeta oštećenog. Stoga, smatraju da se momenat saznanja tužitelja za pričinjenu štetu ne može vezati za dan donošenja rješenja Centra za socijalni rad Gornji Vakuf od 03.03.2011. godine, tim prije jer je ovim rješenjem zamijenjeno već postojeće rješenje od 23.09.2009. godine, dok zahtjev Centru za socijalni rad tužitelji nisu podnijeli odmah po nezgodi samo iz neznanja da su mogli koristiti to pravo. Također, ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. S. T., koji je prvostupanjski sud cijenio na okolnost saznanja tužitelja za nastupanje teške invalidnosti kod oštećenog, proizilazi da je ovaj nalaz sačinjen isključivo na okolnost umanjenja opće životne sposobnosti kod M. E., te da nije provedeno vještačenje na okolnost momenta saznanja tužitelja za pričinjenu štetu. Zbog iznesenog, smatraju da je nastupila zastara potraživanja u predmetnom sporu.

U odgovoru na žalbu tužitelji su osporili žalbene navode tuženog i predložili da se žalba odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Nakon što je ispitao presudu prvostupanjskog suda u onom dijelu u kome se žalbom pobija, u granicama razloga iz žalbe, kao i po službenoj dužnosti sukladno odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku ("SI. novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

Iz stanja spisa i činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizilazi da je u prometnoj nezgodi koja se desila 27.04.2008. godine na magistralnom putu M16-2 u mjestu Gornji Vakuf-Uskoplje-Prozor na ulazu u benzinsku pumpu učestvovalo vozilo marke VW Golf II kojim je upravljao osiguranik tuženog E. K. i motocikl Yamaha YZ kojim je upravljao sin tužitelja M. E., kojom prilikom je sin tužitelja zadobio izuzetno teške tjelesne povrede zbog kojih je podvrgnut većem broju operativnih zahvata, te da je zadnji operativni zahvat u KCU Sarajevo izvršen 12.11.2009. godine nakon čega je sin tužitelja otpušten na kućnu njegu uz redovno previjanje u nadležnoj ambulanti i kontrolu po dogovoru sa operatorom. Iz nalaza i mišljenja vještaka specijaliste ortopedije i traumatologije dr. S. T. od 03.01.2012. godine proizilazi da kod sina tužitelja postoji trajni gubitak opće životne sposobnosti od 100% zbog oštećenja mozga sa hemiparezom, suženje dušika, promuklosti jačeg intenziteta, epilepsije bez napada uz redovnu medikaciju, gubitak vlasišta do 1/3 površine i stanja poslije reparacije svoda lobanje, te da mu je pomoć drugog lica stalno potrebna pri određenim aktivnostima (oblačenju, osobnoj higijeni i sl.). Iz stanja spisa također je vidljivo da je sinu tužitelja rješenjem Centra za socijalni rad Gornji Vakuf-Uskoplje od 23.09.2009. godine kao licu sa invaliditetom I grupe sa 100% oštećenja organizma priznato pravo na osobnu invalidninu. Tužitelji su 21.02.2012. godine prvostupanjskom sudu podnijeli tužbu i svojim tužbenim zahtjevom traže naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova koje trpe zbog trajnog gubitka opće životne sposobnosti od 100% kod njihovog sina.

Među parničnim strankama sporno je da li je potraživanje tužitelja zastarjelo jer tuženi i u svojoj žalbi ustrajava na tomu da se početak trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima treba računati od momenta saznanja tužitelja za pričinjenu štetu i štetnika, a koje saznanje tuženi vezuje za vrijeme nastanka prometne nezgode (27.04.2008. godine), pa obzirom da je tužba podnesena 21.02.2012. godine da je potraživanje tužitelja zastarjelo.

Naime, kada je u pitanju potraživanje tužitelja iz osnova naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog trajnog gubitka opće životne sposobnosti od 100% kod njihovog sina, početak tijeka zastarjelosti ima se računati od momenta kada je liječenje definitivno završeno, zdravstveno stanje se stabiliziralo, tjelesne ozljede konsolidirane i posljedice dobile oblike konačnog stanja tj. kada su tužitelji postali svjesni da dalje liječenje ne doprinosi smanjenju trajnih štetnih posljedica ozljeđivanja odnosno kada su tužitelji saznali za konačan ishod liječenja koje saznanje se vezuje za saznanje o obimu i visini štete. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da se početak tijeka zastarjelosti računa od 03.03.2011. godine kao dana donošenja odluke (rješenja) Centra za socijalni rad kojom se sinu tužitelja prema izmijenjenim propisima iz oblasti socijalne zaštite i dalje priznaje ranije utvrđeno pravo na osobnu invalidninu kao invalidu I grupe sa 100 % invaliditeta, jer se pojam završetka liječenja treba shvatiti u stručno- medicinskom smislu odnosno kada je liječenje oštećenog sina tužitelja definitivno završeno. U konkretnom slučaju, vrijeme kada su tužitelji mogli saznati za obim i visinu štete treba vezati za vrijeme završenog zadnjeg operativnog zahvata i hospitalizacija sina tužitelja kada je otpušten na kućnu njegu zbog zadovoljavajućeg lokalnog nalaza (jedanaesti mjesec 2009. godine), jer su tada bile izvjesne štetne posljedice i konačno zdravstveno stanje sina tužitelja, kako to nedvojbeno proizilazi iz medicinske dokumentacije kao materijalnih dokaza koji su provedeni pred prvostupanjskim sudom, pa je od tada započeo da teče i trogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Kako je tužba podnesena 21.02.2012. godine, dakle, u okviru zakonom propisanog roka od tri godine, to potraživanje tužitelja nije zastarjelo, pa se u tom pravcu iskazuju neosnovanim svi suprotni prigovori žalbe tuženog.

Prema tomu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja, ali ne iz razloga koji su sadržani u pobijanoj presudi, već iz razloga koje je dao ovaj sud, slijedom čega je donio pravilnu i zakonitu odluku kada je pobijanom presudom obvezao tuženog da tužiteljima naknadi nematerijalnu štetu.

Zbog svega izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku."

(Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku, 46 0 P 033096 13 Gž od 20.2.2014. godine)