ZAKLjUČENjE UGOVORA O KREDITU SA VALUTNOM KLAUZULOM

Zakon o obligacionim odnosima

čl. 395 i 1065

Odredbe ugovora o kreditu kojima se kredit vezuje za švajcarski franak nisu protivne prinudnim propisima.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru broj: … od 19.09.2014. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: Nalaže se tuženiku da visinu kredita po Ugovoru o kreditu, kreditna partija broj:...od 26.09.2006. godine zaključenom između tužitelja i tuženika, obračuna na način da glavni dug po tom kreditu utvrdi u konvertibilnim markama prema tečaju CHF u odnosu na KM, na dan 26.09.2006. godine, u iznosu od 503.841,61 KM, uz promjenjivu kamatu koja u trenutku zaključenja tog Ugovora o kreditu iznosi 6,75%, a koja se sastoji od fiksne marže u iznosu od 5,25% i 12-mjesečnog LIBOR-a za CHF zaokruženog na prvu veću četvrtinu, sa rokom otplate kredita od 120 mjeseci počev od 01.11.2006. godine do 01.10.2016. godine u mjesečnim ratama, i dio tužbenog zahtjeva pod tačkom 2. kojim tužitelj traži da mu tužena isplati na ime neosnovano naplaćenih tečajnih razlika iznos od 70.135,50 KM. Stavom drugim usvojen je dio tužbenog zahtjeva pod tačkom 2. kojim tužitelj traži da mu tužena na ime neosnovano naplaćenih kamata isplati iznos od 30.820,00 KM, te neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita u iznosu od 6.539,00 KM, sve uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate i sve u roku od 30 dana. Stavom trećim naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove tog postupka u iznosu od 4.507,24 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj: … od 22.06.2018. godine, stavom prvim izreke, žalba tužitelja je u cijelosti odbijena kao neosnovana, dok je stavom drugim žalba tužene djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka, na način da je tužena obavezana platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.486,80 KM umjesto dosuđenih 4.507,24 KM, a u ostalom dijelu je žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenim revizijama drugostepenu presudu pobijaju tužitelj i tužena.

Tužitelj izjavljuje reviziju protiv drugostepene presude u odbijajućem dijelu, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da ovaj sud reviziju usvoji i pobijanu presudu preinači, tako što će tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti ili da nižestepene presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a tuženog obaveže na naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 860,00 KM, uvećano za PDV, kako i troškova sudske takse.

Tužena pobija drugostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, kako to proizlazi iz obrazloženja revizije, te predlaže da ovaj sud reviziju usvoji, ukine nižestepene presude u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje, ili da pobijane presude preinači na način da u cijelosti odbije postavljeni tužbeni zahtjev i tuženoj dosudi pripadajuće parnične troškove, kao i troškove sastava revizije u iznosu od 842,00 KM uvećano za PDV.

Odgovori na revizije nisu izjavljeni.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, ovaj sud je odlučio kao u izreci.

Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tužene djelimično osnovana.

Po ocjeni ovog suda, nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku koji u svojim revizijama ističu tužitelj i tužena.

U revizijama tužitelja i tužene se ne ukazuje na konkretne povrede pravila postupka, niti se iz sadržaja obrazloženja revizija može zaključiti o kojim se povredama postupka radi. Drugostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude i tokom postupka koji je prethodio njenom donošenju, nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Kako je o ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na takve povrede u reviziji određeno poziva (član 240. stav 1. tačka 1. i član 241. ZPP), to se ovaj revizijski razlog ocjenjuje kao neosnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženoj naloži da dug tužitelja po ugovoru o kreditu zaključenom sa tuženom, obračuna prema tečaju švajcarskog franka u odnosu na konvertibilnu marku na dan 26.09.2006. godine tj. na dan zaključenja tog ugovora o kreditu, uz promjenjivu kamatu koja se sastoji od fiksne marže i 12-mjesečnog LIBOR-a za švajcarski franak, da mu na ime neosnovano naplaćenih tečajnih razlika isplati iznos od 70.135,50 KM, na ime neosnovano naplaćenih kamata iznos od 30.820,00 KM, te na ime neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita iznos od 6.539,00 KM.

Iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, kojima je u smislu odredbe člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku vezan revizijski sud, proizlazi da su tužitelj i tužena zaključili ugovor o kreditu od 26.09.2006. godine, kojim banka tužitelju, kao korisniku kredita, odobrava namjenski stambeni kredit u iznosu od 407.000,00 CHF u protuvrijednosti KM po srednjem tečaju na dan plasmana kredita, što iznosi 503.843,61 KM; da je utvrđen rok otplate kredita od 120 mjeseci; da će se kredit otplaćivati u mjesečnim ratama; da rata u trenutku zaključenja ugovora iznosi 4.631,71 CHF i otplaćivati će se u KM po srednjem tečaju na dan uplate; da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na odobreni kredit, koja u trenutku zaključenja ugovora iznosi 6,75%, a obračunava se mjesečno, u zavisnosti od kretanja 12-mjesečnog LIBOR-a, uvećano za maržu 5,25%; da će se u slučaju promjene kamatne stope sačiniti novi plan otplate za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope, o čemu će se obavijestiti korisnik kredita; da je ugovoreno da se naknada po ugovoru obračunava i plaća jednokratno unaprijed po stopi od 1,5% od iznosa kredita; da je tokom trajanja kredita, usljed promjene tečaja švajcarskog franka u odnosu na konvertibilnu marku, tužitelj platio 70.135,50 KM više nego što bi to bio slučaj da kredit nije bio vezan za švajcarski franak; da je tužena tokom trajanja ugovora o kreditu više puta svojim odlukama mijenjala kamatnu stopu, i to kako usljed promjene LIBOR-a, tako i promjenom svoje marže, te je u slučajevima kada je stopa LIBOR-a padala donosila odluke da se za visinu pada LIBOR-a za isti ili manji procentni poen poveća stopa marže; da je po osnovu povećanja kamatne marže iznad procenta od 5,25% tužitelj platio iznos kamate od 15.217,00 KM; da je tužitelj, otplaćujući kredit prema anuitetskom planu otplate kredita, po osnovu kamata platio 15.603,00 KM više nego što bi bio dužan platiti prema obračunu otplate kredita u ratama.

Na osnovu ovakvih činjeničnih utvrđenja, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži obračun duga prema tečaju švajcarskog franka u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 70.135,50 KM koji iznos je tužena naplatila od tužitelja po osnovu promjene tečaja švajcarskog franka u odnosu na konvertibilnu marku. Prvostepeni sud je našao da predmetni ugovor ima karakter kredita uz valutnu klauzulu, te da pozitivnim propisima nije bilo zabranjeno zaključivanje takvog ugovora. Takođe prvostepeni sud cijeni da sud ne može naložiti jednoj ugovornoj strani da mijenja pojedine odredbe ugovora, već samo može, ukoliko su za to ispunjeni uslovi, proglasiti ugovor ili pojedine njegove odredbe ništavim. Prvostepeni sud je, nadalje, usvojio zahtjev za isplatu iznosa od 30.820,00 KM po osnovu naplaćenih kamata. Pri tome je cijenio da se kamatna stopa ne može mijenjati bez saglasnosti volja obje ugovorne strane, da je tužena neosnovano mijenjala maržu koja čini fiksni dio promjenjive kamatne stope, te da se stoga osnovano tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 15.217,00 KM. Također je prvostepeni sud utvrdio da je tužena, prema ugovornim odredbama, trebala obračun otplate sačiniti u ratama, ali je primjenom anuitetskog načina obračuna naplatila od tužitelja iznos veći za 15.603,00 KM. Tužbeni zahtjev je usvojen i u pogledu iznosa koji se potražuje za neosnovano naplaćenu naknadu troškova obrade kredita, jer je prvostepeni sud našao da je paušalnim određivanjem naknade za obradu kredita tužena narušila princip savjesnosti i poštenja i načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

Drugostepeni sud je našao osnovanim ovakve pravne zaključke prvostepenog suda, te je u pogledu glavne stvari odbio žalbe tužitelja i tužene i prvostepenu presudu potvrdio.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava istaknut u reviziji tužitelja.

Protivno navodima revizije, pravilno nižestepeni sudovi utvrđuju da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se kredit vezuje za švajcarski franak nisu protivne prinudnim propisima. Pobijane odluke nižestepenih sudova u odbijajućem dijelu zasnovane su na pravnom shvatanju ovog suda izraženom u odluci o spornom pravnom pitanju broj … od 25.05.2016. godine, te ovaj sud u cijelosti prihvata razloge koje je dao drugostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke. Zakonom o deviznom poslovanju koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, predviđena je mogućnost zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom između domaćih fizičkih lica i banaka, pa se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu odredbi čl. 103. - 105. Zakona o obligacionim odnosima. Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva odredba člana 395. Zakona o obligacionim odnosima, jer se ova odredba može primijeniti samo pod uslovom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, što nije slučaj.

Suprotno revizijskim navodima, pravilno drugostepeni sud zaključuje da obaveze iz ugovora nisu neodređene odnosno neodredive, pa nema osnova za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi ni po tom osnovu (član 47. Zakona o obligacionim odnosima).

Pored toga, pravilno nižestepeni sudovi konstatuju da tužitelj, iako se tokom cijelog parničnog postupka poziva na ništavost predmetne ugovorne odredbe, tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništavosti, niti je njegov zahtjev usmjeren na pravne posljedice koje bi po Zakonu o obligacionim odnosima proistekle iz ništavosti ugovora. Naprotiv, tužitelj tužbeni zahtjev opredjeljuje tako da zahtijeva da se tuženoj naloži da postupi na način drugačiji od ugovorenog, pa pravilno nižestepeni sudovi utvrđuju da nema pravnog osnova da se ovakvom tužbenom zahtjevu udovolji.

Imajući u vidu predmet tužbenog zahtjeva u ovom dijelu, ovaj sud cijeni da ostali revizijski navodi tužitelja nisu od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari.

S obzirom na sve navedeno, budući da ne postoje revizijski razlozi kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, revizija tužitelja je primjenom člana 248. Zakona o parničnom postupku odbijena kao neosnovana.

Nasuprot prednjem, djelimično su osnovani prigovori pogrešne primjene materijalnog prava koje ističe tužena.

Bez osnova se revizijom tužene pobijaju nižestepene odluke u dijelu koji se odnosi na obavezu tužene da tužitelju isplati iznos od 15.217,00 KM po osnovu više obračunate kamate usljed promjene marže. Naime, pravilno su nižestepeni sudovi cijenili da promjenjiva kamatna stopa u sebi sadrži fiksne i promjenjive elemente, s tim što su promjenjivi elementi oni koji se službeno objavljuju (referentna kamatna stopa, indeks potrošačkih cijena i sl.). U konkretnom slučaju, promjenjivi element kamatne stope je LIBOR - referentna kamatna stopa koja se mijenja na bankarskom tržištu, dok nepromjenjivu, odnosno fiksnu komponentu kamatne stope predstavlja marža tj. dio kamate koji pokriva osnovne rizike i troškove poslovanja banaka.

S obzirom na navedeno, pravilno je utvrđenje nižestepenih sudova da tužena nije mogla mijenjati kamatnu maržu tokom trajanja ugovora o kreditu, te da je za promjenu kamatne stope po osnovu promjene marže bila potrebna saglasnost obje ugovorne strane. Kako je, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, tužitelj tuženoj po osnovu obračuna kamatne marže iznad procenta od 5,25% isplatio iznos od 15.217,00 KM, osnovano su nižestepeni sudovi utvrdili da tužitelju pripada pravo da mu tužena, koja je na ovaj način neosnovano stekla korist u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, vrati navedeni iznos.

Osnovano se, međutim, prigovara da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.603,00 KM, cijeneći da je tužena od tužitelja naplatila ovaj iznos primjenom anuitetskog načina obračuna, suprotno ugovornim odredbama.

Suprotno revizijskim prigovorima, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se otplata u ratama i otplata u anuitetima razlikuju. Navedena razlika proizlazi iz odredbe člana 372. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u kojoj se pravi jasna distinkcija između anuiteta kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, te otplate u obrocima (ratama). Stoga je, i po ocjeni ovog suda, vještak finansijske struke pravilno obračunao iznose kamata koje bi tužitelj bio dužan platiti po jednom i drugom načinu obračuna.

Ovaj sud, međutim, nalazi pogrešnim utvrđenje nižestepenih sudova da je obaveza tuženog bila da sačini obračun otplate u ratama. Kao što proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, u ugovoru o kreditu se u jednoj odredbi govori o plaćanju u ratama, dok se u sljedećoj odredbi govori o planu otplate za anuitete. Tužitelj, nakon što mu je uručen anuitetski plan otplate, nije na taj plan stavio bilo kakve primjedbe, već je prihvatio ispunjenje svoje obaveze na taj način i tokom cijelog perioda otplate kredit vraćao po anuitetskom planu, pa je ugovor realizovan shodno stvarnoj volji ugovornih strana. Pored toga, iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke vidljivo je da bi otplatom u ratama tužitelj u kraćem periodu otplatio veći dio glavnice nego što je to slučaj sa otplatom u anuitetima. Naime, po planu otplate u ratama tužitelj je u prvim mjesecima bio dužan plaćati ukupne iznose (koji se sastoje od rate i kamate) od 5.618,70 KM, 5.600,00 KM, 5.581,58 KM itd., dok je prema anuitetskom planu bio dužan svakog mjeseca plaćati anuitet u iznosu od 4.631,71 KM. Dakle, plaćanjem prema anuitetskom planu otplate, tužitelj je tokom dužeg perioda tuženoj dugovao veći iznos glavnice nego što bi to bilo u slučaju otplate u ratama, pa je shodno tome platio veći ukupan iznos kamate. Stoga, po ocjeni ovog suda, niti je tuženi postupio suprotno svojoj ugovornoj obavezi, niti je tužitelj pretrpio bilo kakvu štetu usljed anuitetskog obračuna, te je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu osnovan.

Takođe se osnovano revizijom tužene ukazuje da je pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučeno o zahtjevu tužitelja za vraćanje naknade za obradu kredita.

Obaveza tužitelja na plaćanje naknade troškova obrade kredita u iznosu od 1,5% od iznosa kredita izričito je utvrđena odredbom člana 2.IV. Ugovora o kreditu. Navedena odredba je jasna i nedvosmislena, iznos naknade je u potpunosti odrediv, a faktički i određen, budući da su u samom ugovoru navedeni svi elementi za njen obračun - iznos kredita i procent u kojem se naknada plaća. Propisima o bankarskom poslovanju, kao ni drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje ovakve naknade. U tom smislu, nema uslova za utvrđenje ništavosti ove odredbe, pa su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili pravo usvojivši tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.539,00 KM.

Okolnost da u samom ugovoru nije navedeno na šta se navedena naknada odnosi, po shvatanju ovog suda, ne može biti dovoljna za utvrđenje da je predmetna ugovorna odredba ništava. Po ocjeni ovog suda, kod jasno izražene volje ugovornih strana, nižestepeni sudovi nisu bili ovlašteni utvrđivati da li je tužena zaista imala navedene troškove prilikom prijema zahtjeva, pripreme ugovora i izrade plana otplate, niti koliko su ti troškovi iznosili. Imajući u vidu da ugovaranje predmetne naknade nije protivno ustavnom poretku, prinudnim propisima niti moralu društva, sudovi nisu mogli derogirati jasno izraženu volju ugovornih strana pozivom na povrede opštih principa obligacionog prava.

S obzirom na sve izloženo, ovaj sud je na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku djelimičnim usvajanjem revizije tuženog preinačio drugostepenu presudu kao što je navedeno u izreci, dok je u preostalom dijelu reviziju tuženog odbio kao neosnovanu primjenom člana 248. istog zakona.

Odlučujući o troškovima postupka u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud je cijenio da troškovi koje je tužitelj imao tokom prvostepenog postupka iznose 4.944,62 KM, pa kako njegov uspjeh u sporu iznosi oko 10%, u skladu s odredbom člana 386. stav 2. istog zakona, pripada mu pravo na naknadu ovih troškova u iznosu od 494,50 KM.

Tuženi je djelimično uspio u revizijskom postupku, pa mu, u skladu s navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku, pripada naknada troškova sastava revizije. Tužitelj je potraživao trošak u iznosu od 985,14 KM, pa kako njegov uspjeh u revizijskom postupku iznosi 41%, pripada mu pravo na naknadu troškova od 403,90 KM."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 P 101911 18 Rev od 17.9.2019. godine)