VINKULACIJA POLISE

Zakon o obligacionim odnosima

član 938

Vinkulacija je izjava u polisi osiguranja kojom se prije nastanka osiguranog slučaja ustupaju prava na osiguranje trećoj osobi, ali se vinkulacijom polise ne prenosi svojstvo osiguranika, pa tako osiguranik može nakon što nastupi osigurani slučaj zahtijevati od osiguravača isplatu svote osiguranja, ali samo u slučaju da za tu isplatu postoji saglasnost onog u čiju korist je polisa vinkulirana, odnosno da ne postoji potraživanje koje je osigurano vinkulacijom polise.

Obrazloženje:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da mu tuženi na ime razlike sume osiguranja po polisi osiguranja broj... zaključenoj između stranaka, isplati iznos od 9.030,00 KM, zakonsku zateznu kamatu počev od 18.01.2017. godine, kao i troškove postupka.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrđeno je da je između tužioca, kao osiguranika i tuženog kao osiguravača, zaključen ugovor o osiguranju po polisi broj... od 20.06.2016. godine, sa periodom trajanja od 20.06.2016. godine do 20.06.2017. godine, da je ugovorena suma osiguranja 151.535,00 KM, godišnja premija u iznosu od 72,74 KM, da je predmet osiguranja porodična zgrada sagrađena na parceli k.č. br..../1 k.o. R, upisana u zk ul..../0 sa pripadajućim dvorištem od 365 m2, da je ugovoreno da se sva prava vinkuliraju u korist B. I. B. a.d. Banjaluka, da su sastavni dio ugovora Uslovi za osiguranje od opasnosti požara i nekih drugih opasnosti u kojima je u članu 1. stav 2. tačka 1. propisano da se kod osiguranja građevinskih objekata i drugih nepokretnih stvari smatraju osigurani svi dijelovi građevinskog objekta, temelji i podrumski zidovi, sve ugrađene instalacije, sva ugrađena oprema (lift, centralno grijanje sa cisternom za gorivo, bojleri, uređaji za klimatizaciju, hidrofori), da je u članu 2. stav 1. istih uslova propisano da je jedan od osnovnih rizika po osnovu kojeg se pruža osiguravajuća zaštita propisan u tački 1. požar i udar groma, a koji rizik se desio u konkretnoj pravnoj stvari. Takođe je utvrđeno da se tužilac dana 08.02.2017. godine obratio tuženom sa odštetnim zahtjevom za naknadu štete, da je tuženi utvrdio da je zahtjev osnovan, da je izvršio obračun visine štete i utvrdio da ista iznosi 3.495,36 KM, te da je tužiocu dana 06.03.2017. godine isplatio iznos od 2.047,40 KM i dana 21.07.2017. godine iznos od 1.447,86 KM.

Nadalje, na zahtjev tuženog B. S. (ranije B. I. B. a.d. Banjaluka), dana 21.02.2017.godine dala je saglasnost za isplatu tužiocu iznosa od 2.047,50 KM, a dana 21.06.2017. godine za isplatu iznosa od 1.447,86 KM, da se tužilac obraćao Opštini R. sa zahtjevom za dostavu upotrebne dozvole koja je bila predmet polise i da je istom dato odobrenje za upotrebu za izvedene radove na nekretnini koja je predmet polise osiguranja.

Na osnovu nalaza vještaka građevinske struke N. M. utvrđeno je da je isti za potrebe tužioca dana 28.02.2017. godine izvršio uviđaj na licu mjesta i utvrdio da je vrijednost građevinskih radova i materijala potrebnih za otklanjanje štete na predmetnom objektu nastale u požaru 11.636,84 KM, bez PDV-a, odnosno 13.615,10 KM sa uključenim PDV-om, te je naveo koje građevinske radove je potrebno uraditi i sa kakvim materijalima.

Na osnovu procjene troškova na revitalizaciji prizemlja objekta u vlasništvu tužioca izrađenog od strane vještaka građevinske struke I. F. od 11.04.2017. godine, utvrđeno je da je vještak izašao na lice mjesta i procijenio koje radove je potrebno izvesti, te je dao tabelarni obračun radova u prizemlju objekta, da šteta iznosi 3.883,73 KM, jer je direktna šteta nastala u hodniku, a indirektna u susjednim prostorijama u prizemlju objekta starosti 15-20 godina.

Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinsko arhitektonske struke Lj. K., kao i dopune nalaza utvrđeno je da vrijednost materijala i radova na sanaciji stana u prizemlju stambenog objekta, vlasništvo tužioca iznosi 12.525,90 KM, sa PDV-om, da se ta vrijednost umanjuje za utvrđeni procenat amortizacije objekta, na osnovu starosti objekta i to od 8%, tako da procjena vrijednosti izvedenih radova na otklanjanju štete nastale u požaru u objektu tužioca koja je umanjena za iznos amortizacije iznosi 10.705,90 KM bez PDV-a, odnosno 12.525,90 KM sa PDV-om.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud cijeni da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pa je pozivajući se na odredbe člana 897, člana 901 stav 1, člana 924 stav 1, člana 919, člana 925 stav 1 i člana 929 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, odlučio kao u izreci pobijane odluke.

Odluku o zakonskoj zateznoj kamati prvostepeni sud je donio primjenom odredbe člana 277 stav 1 u vezi sa članom 919 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima.

Odluku o troškovima postupka, prvostepeni sud je donio primjenom odredbe člana 386 stav 1 i člana 387 stav 2 Zakona o parničnom postupku.

Tuženi u žalbi navodi da je polisa osiguranja vinkulirana i da su prava na isplatu osigurane naknade prenesena na drugo lice, da prvostepeni sud nije cijenio odredbu člana 938. Zakona o obligacionim odnosima, ni ugovornu klauzulu, koja glasi "sva prava po ovoj polisi vinkuliraju se u korist B. I. B. a.d. Banjaluka", te da je da bi se mogla izvršiti isplata tužiocu potrebna za svaku isplatu po predmetnoj polisi saglasnost nosioca prava na osiguranoj naknadi (šteti), a to je vinkulatar (banka), da je tužilac morao dokazati ispunjenost materijalno pravnih pretpostavki za isplatu naknade preko iznosa za koji je postojala saglasnost banke, pa i onih iz odredbe člana 938 ZOO. U preostalom dijelu, navodi žalbe se odnose na to da prvostepeni sud nije pravilno cijenio nalaze vještaka, tako da su primjedbe koje se odnose na nalaz vještaka Lj. K. i dopunu nalaza navedene na skoro četiri strane i identične su primjedbama koje su istaknute u završnoj riječi od strane tuženog.

Između parničnih stranaka nije sporno da su parnične stranke dana 20.06.2016. godine zaključile ugovor o osiguranju-polisa broj..., čiji predmet je porodična stambena zgrada, da su sastavni dio ugovora Opšti uslovi požara i nekih drugih opasnosti, da je na predmetnoj kući došlo do požara i da je tužilac pretrpio materijalnu štetu, da se u vansudskom postupku obratio tuženom i da je tuženi tužiocu dana 21.07.2017. godine isplatio iznos od 1.447,86 KM i dana 06.03.2017. godine iznos od 2.047,50 KM. Takođe nije sporno da su sva prava iz navedene polise vinkulirana u korist B. i. b., koja je dala saglasnost tuženom za isplatu navedenih iznosa tužiocu.

Vinkulacija je izjava u polisi osiguranja kojom se ustupaju prava na osiguranje trećoj osobi. Ustupanje prava na naknadu obavlja se prije nastanka osiguranog slučaja, a vinkulacijom polise ne prenosi se svojstvo osiguranika.

Odnosi tužioca, tuženog i B. i. b., nakon nastupanja osiguranog slučaja rješavaju se primjenom odredbe člana 938 Zakona o obligacionim odnosima. Spomenutom odredbom u stavu 1 propisano je da nakon nastupanja osiguranog slučaja, založna prava i ostala prava (između ostalog i vinkulacija) koja su ranije postojala na osiguranoj stvari imaju za predmet dugovanu naknadu, kako u slučaju osiguranja vlastite stvari, tako i u slučaju osiguranja tuđih stvari zbog obaveze njihova čuvanja i vraćanja, te osiguravač ne može isplatiti naknadu osiguraniku bez saglasnosti nosioca tih prava. U stavu 2 propisano je da te osobe mogu zahtijevati neposredno od osiguravača da im u granicama svote osiguranja i prema zakonskom redu isplati njihova potraživanja.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da u konkretnom slučaju tužilac, kao osiguranik, može nakon što nastupi osigurani slučaj, zahtijevati od osiguravača isplatu svote osiguranja, ali samo u slučaju da za tu isplatu postoji saglasnost B. i. b. kojoj je polisa vinkulirana, odnosno da ne postoji potraživanje koje je osigurano vinkulacijom polise.

U slučaju štete po polisi koja je vinkulirana u korist banke, osiguravač traži saglasnost banke, te ako se kredit redovno plaća, tada banka daje saglasnost da se šteta naimiri stranci, a ukoliko se rate kredita ne plaćaju redovno, banka ima pravo da traži da se dug namiri na ime kredita. Dakle, osiguravajuća društva pitaju vinkulara, kome osigurana suma treba da se isplati.

U smislu odredbe člana 897 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO), ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da plati određeni iznos organizaciji za osiguranje (osiguravač), a organizacija se obavezuje da, ako se desi osigurani događaj koji predstavlja osigurani slučaj isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo.

Kada se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od 14 dana, računajući kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio (član 919 stav 1 ZOO), dok stav 2 propisuje da ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.

Kod nesporne činjenice da je predmetni objekat tužioca u vrijeme nastanka požara bio osiguran kod tuženog po polisi broj..., da je na objektu nastala materijalna šteta, da je tuženi tužiocu u vansudskom postupku isplatio dana 21.07.2017. godine iznos od 1.447,86 KM i dana 06.03.2017. godine iznos od 2.047,50 KM, nasuprot navodima žalbe pravilno cijeni prvostepeni sud da tužiocu pripada pravo na isplatu razlike sume osiguranja u iznosu koji mu je dosuđen.

Imajući u vidu da u slučaju štete po polisi koja je vinkulirana u korist banke, osiguravač traži saglasnost banke, te ako se kredit redovno plaća tada banka daje saglasnost da se šteta namiri stranci, a ukoliko se rate kredita ne plaćaju redovno, tada banka ima pravo da traži da se dug namiri na ime kredita, neosnovani su navodi žalbe da je obaveza tužioca bila da se obraća banci kao vinkularu za pribavljanje saglasnosti i da dokazuje da je kredit plaćen, odnosno da se redovno izmiruje. Propust tužene, kao osiguravača da se obrati vinkularu za saglasnost nije od uticaja na pravo tužioca da mu se isplati šteta koju je pretrpio i to u punom iznosu.

Prvostepeni sud je visinu štete utvrdio prihvatajući djelimično nalaz i dopunu nalaza vještaka arhitektonsko građevinske struke Lj. K. i u obrazloženju pobijane odluke dao jasne razloge, te obrazložio na koji način je visina štete utvrđena. Vještak je nalaz uradila u skladu sa pravilima struke, a na osnovu raspoložive dokumentacije u spisu, te je pred prvostepenim sudom obrazložila svoj nalaz i dala odgovor na pitanja suda i stranaka, tako da po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud nije imao razloga da ne prihvati nalaz ovog vještaka, kako žalba pogrešno ukazuje. Činjenicu da prije izrade nalaza nije izlazila na lice mjesta, vještak je obrazložila u toku postupka jasno navodeći da pregled objekta obzirom da je isti saniran nakon požara, ne bi pomogao u procjeni jer ne postoji stanje prije požara, tako da su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti nalaz vještaka jer nije obavljen uviđaj, odnosno izlazak na lice mjesta. Nadalje, stranke su u vansudskom postupku angažovale vještake koji su vršili procjenu nastale štete, te je na osnovu nalaza vještaka kojeg je angažovao tuženi isplatio tužiocu nesporni iznos. Stranke su u toku postupka izvele dokaz čitanjem tih nalaza, kao materijalnih isprava i sasvim je logično da prvostepeni sud nije mogao odluku donijeti na osnovu tih nalaza, već nalaza vještaka koji je određen od strane suda da vještači u predmetnoj pravnoj stvari.

U smislu odredbe člana 155 stav 2 ZPP ukoliko vještak dostavi nalaz koji je nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da nalaz dopuni, odnosno ispravi. Tuženi je imao primjedi na nalaz vještaka i u smislu navedene odredbe, imao je mogućnost da traži da vještak u skladu sa primjedbama svoj nalaz dopuni, ali tuženi to nije učinio, već je tražio novo vještačenje, koji prijedlog je prvostepeni sud pravilno odbio. Tuženi je smatrao da je početna premisa za izradu nalaza kojom se vještak koristio pogrešna, da nije dala svoje premjere i obime radova, da se nije bavila fotografijama i stvarno utvrđenim oštećenjem, te da iz tog razloga ne predlaže dopunu nalaza. Po mišljenju ovog suda, tuženi je ukoliko je smatrao da su istaknute primjedbe osnovane, morao predložiti da vještak dopuni nalaz, pa ukoliko ista ne dostavi potpun i razumljiv nalaz, tek u tom slučaju, bi bili ispunjeni uslovi da se uz prethodno izjašnjenje stranaka, odredi drugi vještak (član 155 stav 3 ZPP).

Prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 102 stav 2 ZPP odbio prijedlog tuženog za izvođenje novih dokaza (pismeno izjašnjenje I. F. i ponude "B."), jer tuženi nije dokazao da te dokaze nije mogao predložiti ranije u toku postupka.

Nasuprot navodima žalbe, prvostepeni sud je savjesno i brižljivo cijenio sve izvedene dokaze i za donošenje pobijane odluke u obrazloženju dao jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud, pogotovo u dijelu koji se odnosi na razloge prihvatanja nalaza i dopune nalaza vještaka Lj. K., što je prvostepeni sud detaljno obrazložio, te u obrazloženju dao odgovor na primjedbe tuženog koje se odnose na razlike između nalaza vještaka koji je vještačio u vansudskom postupku na zahtjev tužene u odnosu na nalaz vještaka koji je vještačio u predmetnom postupku, navodeći između ostalog da vještak I. F. obračunao troškove sanacije samo za hodnik, kod nesporne činjenice da je požar zahvatio cijelu površinu prizemlja o čemu se vještak Lj. K. jasno izjasnila, te iskazivao nerealno niske cijene, dok je imenovani vještak prikazala prosječne tržišne cijene u vrijeme nastanka štete. Kao što je već navedeno, rješenjem prvostepenog suda određeno je vještačenje po vještaku arhitektonsko građevinske struke K. Lj., čiji nalaz i dopunu nalaza je prvostepeni sud prihvatio i u obrazloženju pobijane odluke dao jasne razloge za prihvatanje tog nalaza, a tuženi je imao mogućnost da traži dopunu nalaza i u vezi sa svojim primjedbama zahtijeva od vještaka da nalaz dopuni i da se izjasni u vezi sa primjedbama tužene, ali to tuženi nije učinio.

Žalba osnovano ukazuje da odluka o troškovima nije pravilna i zakonita. Naime, tužioca je zatupao punomoćnik iz reda advokata, pa mu u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 68/05), pripada pravo na naknadu troškova sastava tužbe u iznosu od 480,00 KM, troškova zastupanja na pripremnom ročištu dana 06.03.2019. godine i dana 11.04.2019. godine u iznosima od po 480,00 KM, troškova zastupanja na glavnoj raspravi dana 10.06.2019. godine, 15.07.2019. godine i 29.08.2019. godine u iznosima od po 320,00 KM (prema vrijednosti spora opredjeljenoj na glavnoj raspravi), troškove paušala u iznosu od 600,00 KM, troškove satnice (7h) u iznosu od 420,00 KM, troškove poreza na dodatnu vrijednost (pdv) u iznosu od 581,40 KM, uvećano za troškove takse na tužbu u iznosu od 500,00 KM, takse na presudu u iznosu od 200,00 KM i troškova vještačenja u iznosu od 300,00 KM, što ukupno iznosi 5.001,40 KM, pa kako je tužilac u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi uspio u procentu od 56%, srazmjerno uspjehu u parnici pripadaju mu troškovi u iznosu od 2.800,78 KM.

Slijedom navedenog žalba tuženog je djelimično usvojena, prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, primjenom odredbe člana 235 tačka 3 ZPP preinačena na način kako je navedeno u izreci ove odluke, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i primjenom odredbe člana 226 ZPP prvostepena presuda u preostalom pobijanom dijelu potvrđena.

U žalbom nepobijanom odbijajućem dijelu odluke, prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

Zahtjev tužioca za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, odbijen je primjenom odredbe člana 387 stav 1 ZPP, jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni radi vođenja parnice."

(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, 71 0 P 260282 19 Gž od 18.3.2020. godine)