ULAZNI POREZ KOJI SE NE MOŽE KORISTITI KAO ODBITNA STAVKA

Zakon o porezu na dodatu vrijednost

član 32 stav 2

Ukoliko poreski obveznik prilikom formiranja prodajnih cijena i obračuna izlaznog PDV nije polazio od utvrđene osnovice u carinskom postupku, tako da dio ulaznog poreza koji predstavlja razliku između PDV obračunatog na vrijednost robe prilikom uvoza i PDV sadržanog u vrijednosti robe sa fakture nema svoju odgovarajuću protuvrijednost u izlaznom porezu, pravilan je zaključak da ovaj dio ulaznog poreza nije iskorišćen u oporezive svrhe i ne odgovara izlaznom porezu i kao takav se ne može koristiti kao odbitna stavka.

Obrazloženje:

"Osporenim rješenjem tužene, Uprave za indirektno oporezivanje BiH, broj i datum kao u uvodu, konačno je kao neosnovana odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika RC Tuzla broj:... od 27.12.2017.godine. Tim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grupe za kontrolu velikih poreskoh obveznika RC Tuzla, broj:... od 23.11.2017. godine, kojim je tužitelju utvrđena dodatna poreska obaveza za period kontrole 01.11.2013.-31.07.2017. godine u ukupnom iznosu od 9.530,00 KM.

Blagovremeno podnesenom tužbom tužitelj je osporio pravilnost rješenja tužene zbog pogrešne primijene zakona Bosne i Hercegovine, odnosno propisa zasnovanog na zakonu ili općem aktu, pri vršenju dužnosti nadležnih institucija, te povrede pravila postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U obrazloženju tužbe navodi da se osporavanje pravilnosti i zakonitosti pobijanog rješenja, odnosi na razrez indirektnih poreza u iznosu od 8.896,00 KM dok se u preostalom dijelu pobijano rješenje ne osporava. Prije svega, u predmetnoj tužbi ističe da je obrazloženje pobijanog rješenja nedovoljno jasno, a razlozi o odlučnim činjenicama od značaja za primjenu relevantnih normi materijalnog prava nisu dati u skladu sa pravnim standardima propisanim odredbama člana 200. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine. Razlozi dodatnog poreskog terećenja sadržani u osporenim aktima su navodni propusti poreskog obveznika koji bi se mogli dovesti u vezu sa činjenicom da je tužitelj u kontrolisanom periodu, dio robe prodavao "po fakturnoj", a ne po carinskoj vrijednosti. Međutim, tuženi organ za svoju tvrdnju o navodno pogrešnom postupanju tužitelja prilikom prodaje dijela robe kojoj je vrijednost u stvarnosti značajno opala, ne daje pravno valjano i sa aspekta primjene relevantnih normi materijalnog prava logično obrazloženje. Pri tome, tuženi organ, premda u obrazloženju pobijanog rješenja jasno potvrđuje činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o uveženom i prodatom voću i povrću, ovu činjenicu prilikom rješavanja konkretne upravne stvari potpuno zanemaruje, te voće i povrće tretira kao robu kojoj nakon uvoza ne može pasti vrijednost što je potpuno neprihvatljivo. Naime, nije sporno je da je voće i povrće roba koja je podložna kvarenju i to je proces koji u konkretnom slučaju počinje vrlo brzo nakon uvoza predmetne robe i okončava se uništenjem dijela neprodate robe (pokvarene robe). Daljim navodima tužbe se osvrće na navode iz obrazloženja osporenog rješenja (na strani 4 pismenog otpravka), koje u tužbi citira i navodi da se ne slaže sa pravnim stajalištem tužene, te ističe da je u skladu sa Zakonom o PDV-u, izlazni PDV obračunavao prema stvarnoj prodajnoj cijeni robe i stoga prednji podatak da je u kontrolisanom periodu, izlazni PDV bio značajno veći od ulaznog, govori u prilog činjenici da je u prosjeku gledano, tužitelj prodavao uvezenu robu po cijeni većoj od nabavne što je i logično radi rentabilnosti poslovanja, ali tuženi organ parcijalno tretira dio robe koji je tužitelj bio prinuđen prodavati po cijeni koja je niža od vrijednosti utvrđene u postupku carinjenja. Pri tome se potpuno nepravilno poziva na odredbe člana 20. stav 13. i 14. Zakona o PDV-u koje regulišu jednu potpuno drugu pravnu situaciju, koje odredbe u materijalnom smislu regulišu činjeničnu i pravnu situaciju kada je u međuvremenu došlo do smanjenja, povećanja ili oslobađanja poreskog obveznika od ulaznog poreza. Slijedom navedenog predlaže, da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenja kao nezakonito poništi,a tuženu obaveže da tužitelju nadoknadi troškove spora.

U odgovoru na tužbu tužena je osporila navode iste u cijelosti i predložila da se predmetna tužba odbije kao neosnovana.

Sud je ispitao zakonitost pobijanog upravnog akta primjenom odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH (Službeni glasnik BiH broj: 19/02 do 74/10, u daljem tekstu: ZUS-a), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz sljedećih razloga:

Prema stanju spisa, u postupku kontrole indirektnih poreza koju je proveo prvostepeni organ kod poreskog obveznika "V.-C." d.o.o. Brčko Distrikt BiH za poreski period 01.11.2013. - 31.07.2017. godine, je sačinjen Zapisnik o kontroli dana 20.10.2017.godine i na osnovu činjenica koje su utvrđene u postupku kontrole prvostepeni organ je donio rješenje kojim je navedenom poreskom obvezniku utvrđen razez indirektnih poreza u ukupnom iznosu od 9.530,00 KM.Kako to proizilazi iz podataka spisa u postupku kontrole vezano za razrez koji tužitelj osporava, utvrđeno je da je kontrolisani obveznik u periodu kontrole vršio uvoz dobara (voća i povrća) za koja je u postupku carinjenja izvršena korekcija vriiednosti u odnosu na vrijednost iskazanu u fakturi koja je pratila robu pri uvozu, te je utvrđeno da je kontrolisani obveznik u KUF-u iskazivao uvećanu vrijednost uvoza i koristio pravo na odbitak PDV-a koji je obračunat na uvećanu osnovicu, zatim da je vršio plaćanje uvoznih dažbina. Konačno prema podacima spisa, u postupku kontrole je utvrđeno da je obveznik po okončanju postupka uvoza uvezenu robu prodavao po cijenama koje se razlikuju od vrijendosti robe koja je utvrđena u carinskom postupku čime se izmijenila i osnovica po kojoj je izvršen obračun odbitka ulaznog poreza i poreski obveznik je bio dužan da izvrši korekciju odbitka ulaznog PDV-a iskazanog u carinskim deklaracijama, na što ga obavezuje odredba člana 20. stav 13. i 14. Zakona o porezu na dodatu vrijednost.

Cijeneći pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama navoda u tužbi i prigovora tužitelja, ovaj sud je našao da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona. Naime, odredbom člana 32. stav 1. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", broj: 9/05, 35/05 i 100/8), propisano je da je "ulazni porez je, u vezi s poreskim obveznikom, iznos PDV-a, koji mu je obračunat na promet dobara ili usluga i PDV koji plati ili treba da plati prilikom uvoza dobara, gdje se (u oba slučaja) radi o dobrima ili uslugama koje koristi ili treba da koristi u svrhu poslovanja koje vrši". U stavu 2. istog člana, propisano je da obveznik ima pravo da odbije PDV koji je obavezan da plati ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta dobra, odnosno usluge koristi za promet dobara i usluga koji podliježe plaćanju PDV-a. Odredbama člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u, definisana je poreska osnovica, u stavu 13. istog člana propisano je da "ako se mijenja PDV obračunat i naplaćen na uvoz dobara, koji poreski obveznik uzima u obzir kao odbitak ulaznog poreza, odbitak ulaznog poreza može se ispraviti za razliku koja se javlja, na osnovu carinskih dokumenata ili odluke UIO. Odredbom stava 14. istog člana odredđena je obaveza poreskom obvezniku, kako glasi:"ako je PDV za uvoz dobara, koji je odbijen kao ulazni porez, povećan, smanjen ili je obveznik oslobođen obaveze plaćanja, obveznik je dužan da, na osnovu carinskog dokumenta ili rješenja UIO, ispravi odbitak ulaznog poreza u skladu s tom izmjenom. Članom 21. stav 1. istog Zakona, regulisana je poreska osnovica kod uvoza dobara, te je navedeno da je ona vrijednost tih dobara utvrđena u skladu sa carinskim propisima, a u stavu 2. istog člana propisano je da se u osnovicu iz stava 1. ovog člana uračunavaju akcize, carine i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV-a, kao i svi zavisni troškovi (provizija, troškovi pakovanja, prevoza i osiguranja) koji nastanu nakon uvoza dobara do prvog odredišta u Bosni i Hercegovini.

Dakle, kod naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i prema ocjeni ovog Suda poreski organi su izveli pravilan zaključak da je tužitelj nakon izvršenog uvoza pravilno iskazao ulazni PDV u iznosu koji je utvrđen u skladu sa carinskom osnovicom, ali kako je carinska vrijednost robe izmjenjena u odnosu na njenu fakturnu vrijednost, to je shodno pravilnoj ocjeni poreskih organa tužitelj bio u obavezi da izvrši ispravku ulaznog poreza za razliku u cijeni robe imajući u vidu da je fakturna vrijednost niža od carinske vrijednosti.

Dakle, tužitelj prilikom formiranja prodajnih cijena i obračuna izlaznog PDV-a nije polazio od utvrđene osnovice u carinskom postupku, tako da dio ulaznog poreza koji predstavlja razliku između PDV-a obračunatog na vrijednost robe prilikom uvoza i PDV-a sadržanog u vrijednosti robe sa fakture, nema svoju odgovarajuću protuvrijednost u izlaznom porezu. Imajući u vidu iznesno, kao i citirane odredbe, prvostepeni organ je pravilno zaključio da ovaj dio ulaznog poreza nije iskorišćen u oporezive svrhe i ne odgovara izlaznom porezu i kao takav u skladu sa citiranim odredbama člana 32. stav 2. Zakona o PDV-u, se ne može se koristiti kao odbitna stavka.

Neosnovani su prigovori tužitelja da se prilikom formiranja prodajne cijene i sačinjavanja kalkulacija cijene, polazi od fakturne cijene dobavljača, a ne od utvrđene carinske osnovice, a iz razloga što se pravo na odbitak ulaznog poreza koristi u svrhu neutralisanja poreskog opterećenja koje proizilazi iz bruto cijene koju dobavljač zaračunava za svoju isporuku, odnosno, na osnovu kojeg se porez prenosi na krajnjeg potrošača, te ukoliko se ne bi primjenjivale odredbe citiranog člana 20. stav 13. i 14. Zakona o PDV-u, poreski obveznici bi konstantno imali veći ulazni PDV od izlaznog, na koji način bi bio narušen princip neutralnosti poreskog opterećenja kao osnovne karakteristike sistema PDV-a. Dakle, kako je tužitelj robu prodavao u daljem prometu, to je imao obavezu da izvrši ispravku ulaznog poreza za razliku koja se javlja, pa kako to nije učinio, prvostepeni organ je pravilno izvršio ispravku po navedenom osnovu.

Iz navedenih razloga, pobijano rješenje je doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava, pri čemu nije učinjena povreda pravila postupka, koji je prethodio donošenju konačnog upravnog akta, iz kojih razloga je pobijano rješenje pravilno i zakonito, zbog čega je tužbu trebalo odbiti kao neosnovanu.

Konačno, imajući u vidu da je Sud odbio tužbu, ne postoji ni zakonska obaveza naknade troškova spora, koje je tužitelj potraživao."

(Presuda Suda BiH, S1 3 U 031609 19 U od 22.7.2020. godine)