UGOVARANjE VALUTNE KLAUZULE U UGOVORU O KREDITU

Zakon o obligacionim odnosima

član 395 i član 1065 stav 1

Ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku ispunjenja obaveze i ovdje se radi o ugovaranju valutne klauzule, koje podrazumijeva da se u FBiH kreditni poslovi mogu zaključiti i realizovati tako da se kreditni iznos isplati u KM i konstituiše obaveza vraćanja primljenog po tržišnoj protuvrijednosti ugovorom opredijeljene valute, pa se ugovorom o kreditu konstituiše valutna klauzula kao valorimetar očuvanja stvarne - tržišne vrijednosti odobrenog i isplaćenog iznosa u KM korisniku kredita.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru broj … od 03.12.2015. godine, stavom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu br.... koji je sklopljen između tužitelja i tuženog dana 31.01.2007. godine, a slijedom ovog utvrđenja da je ništav Aneks ugovora broj 1 od 15.10.2007. kao i Aneks broj 2 od 24.09.2009. godine, te da se obaveže tuženi da tužitelju isplati iznos od 1.275.981,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu od dana pravomoćnosti presude pa do isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe, kao i da se naloži tuženom da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana.

Stavom II izreke usvojen je dio supsidijarnog tužbenog zahtjeva tužitelja tako da je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 946.732,35 KM na ime neosnovano naplaćenog iznosa kreditne obveze po Ugovoru o kreditu, kreditna partija broj... od 31.01.2007. godine, za period od dana 31.01.2007. godine (dan nastanka obaveze) do 01.07.2015. godine, i to: na ime neosnovano naplaćenih tečajnih razlika iznos od 706.980,79 KM, na ime neosnovano naplaćenih kamata iznos od 239.751,56 KM, a sve uz zakonsku zateznu kamatu od dana 22.10.2013. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Stavom III izreke odbijen je dio supsidijarnog tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati na ime neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita iznos od 6.281,40 KM, uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Stavom IV izreke obavezana je tužena da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.968,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj … od 06.03.2018. godine žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv drugostepene presude tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, uvećanih za trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode revizije i predložio da se ista odbije kao neosnovana, uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u okvirima razloga revizije, te u skladu sa članom 241. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljem tekstu ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 98/15), ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Revizija je osnovana.

Nije ostvaren revizioni razlog povrede odredaba parničnog postupka.

Bez pravnog uporišta je prigovor revizije da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a da drugostepena presuda ne sadrži razloge na kojima se presuda zasniva. Naprotiv, po ocjeni ovog suda obrazloženje drugostepene presude sadrži sve elemente predviđene članom 191. stav 4. ZPP-a.

Međutim, osnovan je revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev utvrđenje da je ništav ugovor o kreditu br.... koji je sklopljen između tužitelja i tuženog dana 31.01.2007. godine, a slijedom ovog utvrđenja da su ništavi Aneks ugovora broj 1 od 15.10.2007. kao i Aneks broj 2 od 24.09.2009. godine, te da se obaveže tuženi da tužitelju isplati iznos od 1.275.981,00 KM (primarni zahtjev), te zahtjev da se tužena obaveže da tužitelju isplati iznos ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike uz dospjelu redovnu zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, te neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita (sekundarni zahtjev), sa sporednim potraživanjem zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.

U revizionoj fazi postupka sporan je dosuđujući dio sekundarnog zahtjeva za isplatu tečajnih razlika i kamata.

Iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, a koja je kao pravilna prihvatio i drugostepeni sud proizilazi da su se parnične stranke nalazile u ugovornom odnosu po osnovu zaključenog ugovora o kreditu broj... dana 31.01.2007. godine, da je predmetnim ugovorom tužena kao davalac kredita odobrila tužiocu kredit u u stranoj valuti u iznosu od 2.067.000,00 CHF, da je namjena u svrhu finansiranja rekonstrukcije adaptacije i sanacije postojećeg skladišta, kupovine i montaže opreme (član 2. ugovora o kreditu), da je ugovorena redovna kamatna stopa na kredit u iznosu od 2.067.000 CHF u visini 6 mjesečnog LIBOR-a za CHF plus 3,20 p.p., LIBOR zaokružen na četvrtinu, usklađivanje svakih 30.06. i 31.12. (član 3. ugovora o kreditu), da je korisnik kredita potpisivanjem ugovora o kreditu izjavio da je suglasan i da prihvata primjenu odluke o kamatnim stopama i sve njene kasnije izmjene i dopune i ako dođe do promjene kamatne stope da će banka o tome obavijestiti korisnika kredita pismenim putem bez odgode (član 12. ugovora o kreditu), da je rok korištenja kredita do 01.09.2007. godine (član 3. ugovora), da je otplata kredita u 96 jednakih mjesečnih anuiteta sa dospijećem prvog anuiteta na dan 01.10.2007. godine, da su troškovi obrade kredita 0,30 % na iznos kredita jednokratno (član 3. ugovora o kreditu), da je kredit osiguran mjenicama i zalogom na nekretninama (član 4. ugovora), da je korisnik kredita u obavezi obavljati najmanje 75% platnog prometa preko banke, a da će banka u protivnom povećati kamatnu stopu za 2 p.p. godišnje (član 9. ugovora) i da se korisnik kredita obavezao da će vršiti otkup CHF preko H. A. A. B., a banka se obavezuje da će korisniku kredita omogućiti otkup CHF po tržišnom kursu (član 9. ugovora o kreditu). Otplatni plan je sačinjen 17.09.2007 godine i anuiteti iskazani u CHF valuti. Nadalje je utvrđeno da aneksom 1. ugovora o dugoročnom kreditu u CHF broj … koji je zaključen 15.10.2007. godine se mijenjaju odredbe o vrsti kredita i da novi naziv glasi "dugoročni kredit uz valutnu klauzulu u CHF" i da je izmijenjen iznos u valuti na način da kredit iznosi 2.050.193,49 CHF uz dodatak teksta "u protuvrijednosti u KM po srednjem tečaju Centralne Banke". Aneksom broj 2. ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu CHF broj … od 24.09.2009. godine promijenjene su odredbe o redovnoj kamatnoj stopi tako da se marža mijenja na iznos od 5,20 p.p. i primjenjiva je od 01.07.2009. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da je tužena po osnovu kursne razlike a što je predmet spornog zahtjeva za period od 31.01.2007. do 01.07.2015. godine naplatila glavnice u iznosu od 706.980,79 KM, a kamata u iznosu od 239.751,56 KM, a za koji obračun je vještak koristio tečaj na dan potpisivanja ugovora 31.01.2007. godine, uzimajući taj dan kao dan nastanka obaveze (strana 14. i 16. nalaza).

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je odbio primarni tužbeni zahtjev tužitelja zaključujući da se ne radi o ništavom pravnom poslu, budući da ugovor o kreditu nije suprotan Zakonu o centralnoj banci, Zakonu o deviznom poslovanju i Zakonu o obligacionim odnosima - ZOO. Usvaja sekundarni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se zahtjeva isplata ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za period od 31.01.2007. do 01.07.2015. godine u iznosu od 706.980,79 KM i redovne kamate za sporni period u iznosu od 239.751,56 KM, smatrajući da su ugovorne strane zaključile specifičan ugovor o kreditu koji ne predstavlja devizno kreditiranje, da su tužitelju odobrena u konačnici novčana sredstva u KM, da je korisnik kredita otplaćivao kredit u domaćem novcu, pa iz tog razloga smatra da je ispunjenje obaveze korisnika kredita uslijedilo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze, bez obzira na činjenicu da je plan otplate kredita iskazan u CHF valuti, da je ugovorena nesrazmjerna imovinska korist i banka zloupotrijebila svoj položaj, pa je primjenom odredbi člana 100., 101., 210. i 395. ZOO, a prihvatanjem nalaza i mišljenja vještaka u ovom dijelu, udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. Odbijen je zahtjev tužitelja za povrat naplaćenih troškova obrade kredita, nalazeći da se ne radi o ništavoj odredbi ugovora o kreditu.

Drugostepeni sud je prihvatio kao pravilne i potpune činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, te odbio žalbu tužene kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

Izraženi pravni stav nižestepenih sudova o postojanju osnova za isplatu kursne razlike uz dospjelu kamatu za utuženi period kursnih razlika, nije pravilan, zbog čega su osnovani revizioni prigovori pogrešne primjene materijalnog prava.

Kod novčanih obaveza, osnovno je pravilo sadržano u odredbi člana 394. ZOO, da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji glasi obaveza (načelo monetarnog nominalizma) izuzev kad zakon propisuje nešto drugo. Međutim, ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku ispunjenja obaveze (odredba člana 395. ZOO - ugovaranje tzv. valutne klauzule). Ni drugim materijalno-pravnim propisima koji regulišu ovu oblast (kao Zakon o bankama, Zakon o deviznom poslovanju), nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Iz navedenog slijedi da se u FBiH kreditni poslovi mogu zaključiti i realizovati tako da se kreditni iznos isplati u KM i konstituiše obaveza vraćanja primljenog po tržišnoj protuvrijednosti ugovorom opredijeljene valute (u ovom slučaju CHF). U tom slučaju se ugovorom o kreditu konstituiše valutna klauzula kao valorimetar očuvanja stvarne - tržišne vrijednosti odobrenog i isplaćenog iznosa u KM korisniku kredita, a što je urađeno i u ovom slučaju.

Odredbom člana 10. ZOO je propisano da su učesnici u prometu slobodni da uređuju obligacione odnose u granicama prinudnih propisa, te moralu društva, a odredbom člana 11. istog zakona propisana je njihova ravnopravnost u tom odnosu. Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (člana 26. ZOO), a da izjava volje za sklapanje ugovora mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (člana 28. stav (2) istog Zakona).

U postupku je utvrđeno da su stranke dana 31.01.2007. godine zaključile ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF broj..., kojim se korisnik kredita obavezao da kreditna sredstva u CHF valuti otkupljuje od tuženog, te dva Aneksa ugovora kojim je izmijenjen naziv ugovora u "ugovor o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, te izmijenjen ukupan iznos kredita uz koji je dodato "u protuvrijednosti u KM po srednjem tečaju Centralne banke".

U nižestepenom postupku i sada u reviziji je sporno valjanost ugovora koji je zaključen sa valutnom klauzulom u CHF.

Prema stanju spisa tužitelj u toku postupka nije ni tvrdio, pa time niti dokazivao da je tužena posebno insistirala na ugovaranju valutne klauzule i da je ona ugovorena radi obezbjeđenja i sticanja imovinske koristi za račun tužene, kao davaoca kredita. U postupku tužitelj nije isticao ni da mu odredbe ugovora nisu bile jasne, niti da ugovor nije prihvatio slobodnom voljom, samo je isticao da mu je suprotno njegovom zahtjevu ponuđen devizni ugovor u valuti CHF od strane tuženog.

Kod utvrđenih činjenica da je tužena svoju obavezu iz ugovora o kreditu uredno ispunila, te da je tužitelj također svoju obavezu vraćanja kredita pod dogovorenim uslovima uredno ispunjavao bez ikakvih primjedbi i prigovora, tada se u okolnostima predmetnog slučaja ne mogu prihvatiti zaključci nižestepenih sudova da mu odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile jasne i da se sa takvim ugovaranjem nije saglasio, te da je tužena banka iskoristila svoj monopolski položaj na tržištu novca, te da je došlo do povrede načela jednake vrijednosti davanja.

Kad bi se i prihvatilo da je tužitelj u pogledu svoje pregovaračke pozicije i nivoa obaviještenosti bio u slabijem položaju samo zbog toga što je ugovor unaprijed bio pripremljen i odštampan od druge strane, to kod činjenice da tužitelj ne spori da je ugovor pročitao, potpisao, a imajući u vidu jasne zakonske odredbe koje regulišu ugovor o kreditu i mogućnost ugovaranja valutne klauzule, proizilazi da su mu trebale biti jasne pravne posljedice ugovaranja tzv. valutne klauzule u CHF i ekonomske posljedice zaključenja takvog ugovora (da će anuiteti kredita zavisiti od kretanja ove valute).

Kako valutna klauzula je pravno dopušteno sredstvo ugovaranja, koja predmetnom ugovoru o kreditu zbog njegove dugoročnosti daje elemente aleatornosti, to su ugovorne strane morale iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja (član 18. ZOO), zbog čega ni ekonomske posljedice zaključenja takvog ugovora nisu davale osnov nižestepenim sudovima za usvajanje tužbenog zahtjeva. Ovo stoga što dugoročnost njegovog trajanja upravo podrazumijeva mogućnost određenih odstupanja od kursa, odnosno vrijednosti valute i obračuna u odnosu na kurs drugih valuta ili tržišnu cijenu predmeta namjenskog kredita. Zbog višegodišnjeg trajanja ugovora o kreditu ni banka ni korisnik kredita nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora sagledaju buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjednako snose posljedice aleatornosti takvih ugovora.

Prednje stoga što u okolnostima konkretnog slučaja nije bila primjenjiva odredba člana 395. ZOO na kojoj je tužitelj tokom postupka insistirao, jer se ona može primijeniti samo i jedino pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, što u konkretnim okolnostima, kako je navedeno, nije slučaj. Pri tome u okolnostima konkretnog slučaja ovaj sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je prekršeno načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO budući da je tužitelj nesporno vraćao dug u KM u kojima je i primio predmetni kredit s tim što je kao korisnik kredita (u smislu člana 1065. ZOO) obavezan "da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom".

Pogrešan je i stav nižestepenih sudova da je ugovorena valutna klauzula bila nepoštena, jer je stav sudske prakse i pravne teorije da nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Procjena o tome da li su neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora, ni na primjerenost cijene i naknade, na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, a kakve su bile i predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u zaključenom ugovoru.

Ni ekonomske i pravne posljedice enormnog rasta kursa švajcarskog franka, koje su nastale nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a za vrijeme njegovog važenja, nisu opravdavale usvajanje tužbenog zahtjeva za isplatu kursne razlike i kamata, jer su predstavljale samo objektivne nepredvidive okolnosti koje su nastale tokom trajanja ugovornog odnosa i koje su mogle samo otežati ispunjenje obaveze korisnika kredita. Međutim ove okolnosti, radi zaštite načela jednakosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja, predstavljale su samo zakonski osnov tužitelju za raskid ili izmjenu predmetnog ugovora u smislu odredbe člana 133. ZOO (koji zahtjev nije postavljen u ovoj parnici) i nastupanja pravnih posljedica iz člana 132. ZOO, ali iste nisu mogu biti osnov za usvajanja u ovom dijelu tužbenog zahtjeva kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, a na šta osnovano revizija tužene ukazuje.

Kako prema članu 72. stav 1. ZOO ugovor je zaključen kada ga potpišu sva lica koja se njime obavezuju, što isto "podrazumijeva da druga ugovorna strana, prije potpisivanja, u smislu ostvarivanja načela ravnopravnosti i autonomije volje, kao i ostalih načela obligacionog prava, mora biti upoznata sa odredbama i uslovima iz ugovora i mora saglasnošću volje pristati na ponuđene uslove. Tužitelj i tužena zaključili su ugovor slobodno izraženom voljom, sa dopuštenim osnovom, pa je po ovom ugovoru tužitelj imao obavezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuje na način da vrši otkup CHF valute od banke na dan uplate svakog pojedinačnog anuiteta po otplatnom planu, kako je i ugovoreno, a ne po srednjem kursu CHF preračunatom u KM na dan kada su mu sredstva stavljena na raspolaganje, kako to pogrešno smatraju nižestepeni sudovi.

Uz navedeno treba reći da je odluka nižestepenih sudova i u njoj izraženi stav u pogledu valutne klauzule spornog ugovora suprotna pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj … od 25.05.2016. godine po ovom spornom pravnom pitanju, te da isti pravni stav Ustavni sud Bosne i Hercegovine izrazio je u svojim odlukama broj: Ap-328/15 od 13.03.2018. godine, Ap-3877/17 od 17.07.2019. godine, AP-3131/19 od 15.10.2019. godine i AP-39/18 od 27.11.2019. godine.

Dakle, nema osnova za dosudu isplate kursnih razlika sa redovnim kamatama, na način da se tužitelj obaveže da mjesečne anuitete po zaključenom ugovoru o kreditu veže za kurs CHF na dan sklapanja ugovora, jer su parnične stranke saglasnošću volja odredile da se mjesečne anuiteti kredita po otplatnom planu otplaćuju prema kursu CHF, i tužitelj vrši otkup CHF valute od banke a banka korisniku kredita omogući otkup CHF po tržišnom tečaju, pa je valjalo reviziju tužene usvojiti i obje nižestepene presude preinačiti na način kako je to navedeno u stavu prvom izreke ove presude primjenom odredbe člana 250. stav (1) ZPP.

Prema odredbi iz člana 397. stav 2. ZPP-a, kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cijelog postupka. Preinačenjem drugostepene presude tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom, pa je dužan nadoknaditi tuženoj troškove postupka (član 386. stav 1. ZPP-a). Troškovi postupka odnose se na troškove sastava revizije od 870,00 KM plus PDV 147,90 KM, što predstavlja dosuđeni iznos od 1.017,90 KM. Tužena nije određeno navela zahtjev za troškove prvostepenog i drugostepenog postupka, pa isti tuženoj nisu mogli biti ni dosuđeni saglasno odredbi člana 396. stav 1. i 2. ZPP.

Visina parničnih troškova utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata - član 12, član 13. tačka 1) alineja a., te primjenom člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine.

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja po ocjeni ovog suda nije bila potrebna za vođenje ove parnice (član 397. stav 1. ZPP u vezi sa članom 387. stav 1. istog zakona)."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 Ps 140879 18 Rev od 18.2.2020. godine)