TERET DOKAZIVANjA VISINE PRAVA NA ODBITAK PDV

Zakon o postupku indirektnog oporezivanja

član 61

Kada tužitelj kao poreski obveznik ne iznosi nikakve nove činjenice, niti prilaže dokaze kojima bi dokazao da je imao pravo na odbitak PDV u prvobitnom iznosu, pravilno mu je u postupku kontrole izvršena korekcija ulaznog PDV i utvrđena dodatna obaveza jer je na njemu bio teret dokazivanja.

Obrazloženje:

"Rješenjem tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH, broj i datum kao u uvodu, konačno je kao neosnovana odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Regionalnog centra Tuzla odsjek za poreze broj:... od 08.06.2018.godine. Tim rješenjem je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grupe za za reviziju i kontrolu RC Tuzla broj:... od 22.03.2018.godine a kojim rješenjem je tužitelju kao poreskom obvezniku utvrđen razrez indirektnog poreza u iznosu od 39.720,00 KM i naložena uplata utvrđene obaveze roku, uz prijetnju prinudnom naplatom.

Blagovremeno podnesenom tužbom tužitelj je osporio pravilnost rješenja tužene zbog pogrešne primjene zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešno izvedenog zaključka u pogledu činjeničnog stanja. U tužbi ističe da tuženi kao drugostepeni organ nije cjenio svaki dokaz nego je samo potvrđivao tvrdnje prvostepenog organa i nije se upuštao u žalbene navode što je u suprotnosti 233. stav 2. Zakona. Dalje ističe da je tužene utvrdila dodatni razrez poreza u iznosu od 44.108.24 KM od kojeg je dio utvrdila u iznosu od 4.063,38 KM a koji iznos shodno važećim odredbama tužitelj smatra da nije dužan platiti obzirom da obavlja registrovanu djelatnost iznamljivanja vozila odnosno renta kar i samim iznajmljivanjem vozila ostvaruje poslovni pihodi na osnovu kojih se obračunava PDV-e. Također navodi da se u konkretnom slučaju radi o uvozu putničkih automobila namjenjenih daljoj prodaji za koja su tokom carinjenja utvrđene znatno veće vrijednosti na odnosu kataloga a na osnovu carinske procjene tužitelj je izvršio plaćanje zakonom utvrđenih dadžbina te shodno članu 32. stav 7. tačka 2. Zakona o PDV imao pravo na odbitak PDV isti je i iskoristio.Kako u daljem poslovanju nije uspjeo prodati uvezena vozila po toj cijeni iste je prodao po nižoj te ističe da je sačinjavao kalkulacije prodajne i prodajne vrijednosti po nabavnoj cijeni od dobavljača a štop je u skaldu sa članom 20 stav 1 i 2 Zakona o PDV-u. Slijedom iznijetih razloga predlaže da Sud tužbu uvaži, osporeni konačni akt poništi, jer je u suprotnosti sa zakonom.

U odgovoru na tužbu tužena je predložila da se predmetna tužba odbije kao neosnovana.

Sud je ispitao zakonitost pobijanog upravnog akta primjenom odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH (Službeni glasnik BiH broj: 19/02 do 74/10, u daljem tekstu: ZUS-a), pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz sljedećih razloga:

Prema stanju spisa, prvostepeni organ je kod poreskog obveznika "H. A." d.o.o. Brčko Distrikt BiH, izvršio potpunu kontrolu PDV-a za poreski period 01.02.2011.-31.12.2015. godine, o čemu je sačinjen zapisnik o kontroli broj:... od 21.02.2018. godine i utvrdio tužitelju dodatni razrez obaveze po osnovu PDV-a u iznosu od 39.720,00 KM, a koji se sastoji od korekcije ulaznog poreza na dodatnu vrijednost u iznosu od 35.282,00 KM i korekcije izlaznog poreza na dodatnu vrijednost u iznosu od 4.438,00 KM. S tim u vezi, tuženi organ je utvrdio da kako je po okončanju postupka uvoza tužitelj poresku osnovicu za obračun PDV-a iskazivao u iznosu znatno nižem od iznosa utvrđenog u carinskom postupku to mu je u skladu sa članom 20. stav 13. i 14. Zakona o PDV izvršio ispravku odbitka ulaznog PDV-u. Nadalje, iz podataka spisa proizilazi da je tužitelj utvrđena i dodatna obaveza po iznosu izlaznog PDV-a u iznosu od 4.438,48 KM u poreskim periodima u iznosima datim u tabelarnim prikazima Zapisnika o kontroli.

Pravilno je po ocjeni ovog Suda, tužena izvršila korekciju PDV-a kod tužitelja iz razloga koji slijede. Pravo na odbitak ulaznog poreza regulisano je odredbama člana 32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost BiH ("Službeni głasnik BiH" broj: 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) kojim je u stavu (1) propisano da je ulazni porez, u vezi sa poreskim obveznikom, iznos PDV-a koji mu je obračunat na promet dobara ili usluga i PDV koji plati ili treba da plati prilikom uvoza dobara, gdje se (u oba slučaja) radi o dobrima ili uslugama, koje koristi ili treba da koristi u svrhu poslovanja koje vrši. U stavu (2) navedenog člana propisano je da obveznik ima pravo da odbije PDV koji je obavezan da plati ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta dobra, odnosno, usluge koristi za promet dobara i usluga koji podliježe plaćanju PDV-a. Uslovi pod kojima porezni obveznik ima pravo na odbitak ulaznog poreza propisani su i članom 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, kojim je popisano da pravo na odbitak ulaznog poreza imaju poreski obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara i usluga pod slijedećim uslovima: a) da je na fakturi za primljena dobra ili obavljene usluge iskazan PDV u skladu sa članom 55. Zakona, b) da je isporuka dobara ili usluga primljena od drugog PDV obveznika, c) da za primljene isporuke prema članu 32. Zakona nije isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza, d) da je isporuka obavljena poreskom obvezniku u poslovne svrhe. Nadalje članom 20 propisano je da Poreska osnovica prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Stavom 13 istog člana propisano je da Ako se mijenja PDV obračunat i naplaćen na uvoz dobara, koji poreski obveznik uzima u obzir kao odbitak ulaznog poreza, odbitak ulaznog poreza može se ispraviti za razliku koja se javlja, na osnovu carinskih dokumenata ili odluke UIO, dok je stavom 14 propisano da Ako je PDV za uvoz dobara, koji je odbijen kao ulazni porez, povećan, smanjen ili je obveznik oslobođen obaveze plaćanja, obveznik je dužan da, na osnovu carinskog dokumenta ili rješenja UIO, ispravi odbitak ulaznog poreza u skladu s tom izmjenom.

Naime, iz citiranih odredbi proizilazi da porezni obveznici imaju pravo na odbitak ulaznog poreza samo na ona dobra i usluge koje nabavljaju u svrhu svog poslovanja, te da bi se ostavrilo pravo na odbitak ulaznog poreza neophodno je da propisani uslovi budu kumulativno ispunjeni ali također da postoji obaveza i obaveza ispravke odbitka ulaznog PDV-a kada su ispunjeni uslovi za to. U konkretnom slučaju iz stanja spisa proizilazi da je tužitelj u kontrolisanom periodu vršio uvoz dobara za koje je u postupku carinjenja izvršena korekcija vrijednosti u odnosu na vrijednost iskazanu u fakturi koju je pratila roba pri uvozu slijedom čega je nadležni carinski organ na tu uvećanu vrijednosti obračunao PDV koji je tužitelj platio i isti iskazao u PDV kao odbiti ulazni PDV na taj način ostavraio pravo odbitka na isti u skaldu sa članom 32. Zakona. Međutim kako je iz predmetnog spisa vidljivo da je tužitelj za uvezenu robu za koju je izvršeno uvećanje fakturne vrijednosti prilikom carinjenja prodavao po fakturnoj vrijednosti i na taj način poresku osnovicu za obračun PDV iskazivao u iznosu znatno nižem od iznosa utvrđenog u carinskom postuku, pa je iz tih razloga bio dužan u skaldu sa ciriranim članom 20. stav 12 i 14. izvršiti ispravku odbitka ulaznog PDV-a izkazanog u JCI.

Kako tužitelj nije izvršio ispravku, prema ocjeni ovog Suda, pravilno su poreski organi, zaključili da tužitelj u konkretnom slučaju ne ispunjava uslove za odbitak ulaznog poreza u iznosu u kojem je odbitak izvršen prilikom carinjenja te je pravilno izvršena korekcija odbitna ulaznog PDV-a. Ovo iz razloga što je članom 21. stav 1. zakona o PDVU-u propisano da Osim toga, tužitelj niti u smislu odredbe člana 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, ne iznosi nikakve nove činjenice, niti prilaže dokaze, a kojima bi dokazao da je imao pravo na odbitak PDV-a u prvobitnom iznosu, imajući u vidu da je shodno navedenom članu 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, teret dokazivanja na tužitelju, zbog čega je pravilno u postupku kontrole primjenom naprijed citiranih odredbi tužitelju izvršena korekcija ulaznog PDV-a.

Nadalje pravilno je po ocjeni ovoga vijeća tuženom utvrđena i dodstna obaveza po osnovu izlaznog PDV-a u iznosu od 4.438, 48 KM. Naime članom 3. Zakona o PDV propisano je da PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na 1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu, dok je članom 4 istog Zakona propisano da Promet dobara je, u smislu ovog zakona, prenos prava raspolaganja na stvarima (u daljem tekstu: dobra) licu koje tim dobrima može raspolagati kao vlasnik. Nadalje članom 17 propisano je da Poreska obaveza nastaje u momentu kada se izvrši jedna od sljedećih radnji, koja god bude najranija 1. isporuka dobara ili vršenje usluga. kako u konkretnom slujau iz predmetnih spisa proizilazi da je da je tužitelj nabavljao putnička vozila i ista preprodavao a kako je to detaljno navedeno u tabelama Zapisnika o kontroli kao i prvostepenog rješenja a pritom nije obračunavao izlazni PDV-e pravilno mu je prvostepeni organ isti obračunao u skaldu sa citiranim odredbama.Neosnovano tužitelj ističe da ima registrovanu djelatnost iznajmljivanja vozila i da ostvaruje prihode na osnovu kojih se obračunava PDV-e te da je oslobođen plaćanja PDV-a po ovom osnovu. Ovo iz razloga što iz spisa nesporno proizilazi da je tužitelj u kontrolisanom periodu obavljao djelatnosti prodaje auta što je iz faktura vidljivo. Tužitelj u smislu odredbe člana 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, ne iznosi nikakve nove činjenice, niti prilaže dokaze, a kojima bi dokazao da je fakturisane usluge primio i iste koristio u svrhu obavljanja oporezive djelatnostida nije obavljao djelatnosti prodaje auta odnosno da je na anvedenim fakturama obračunavao izlazni PDV ili dokaze da je bio oslobođen od obračunavanja istog osim paušalnih navoda u tužbi, imajući u vidu da je shodno navedenom članu 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, teret dokazivanja na tužitelju, zbog čega je pravilno u postupku kontrole primjenom naprijed citiranih odredbi tužitelju utvrđena dodatna obaveza.

Konačno bespredmetno je pozivanje tužitelja na odredbe člana 233. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Ovo iz razloga što je navedenom odredbom propisano da U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ može se u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju.U kokretnom slučaju u prvostepenoim rješenju detaljno su obrazloženi razlozi iz kojih je tužitelju obračunata dodatna obaveza pa se samim tm i tuženi organ u skaldu sa citiranom odredbom pravilno pozvao na te iznesene razloge a tužitelj nije dostavio nikakve nove dokaze niti pozvao na nove činjenice.

Nalazeći da su u osporenom rješenju sadržani valjani razlozi o činjenicama koje razloge u cijelosti uvažava i ovaj sud, te obzirom da se osporeno rješenje temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravila postupka, koji je prethodio donošenju pobijanog konačnog upravnog akta i pravilnoj primjeni zakona, tužba je neosnovana, pa je primjenom odredbe iz člana 37. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH odlučeno kao u dispozitivu presude."

(Presuda Suda BiH, S1 3 U 034044 19 U od 21.7.2021. godine)