RASPOLAGANjE GRADSKIM GRAĐEVINSKIM ZEMLjIŠTEM

Zakon o stvarnim pravima

član 365 stav 2

Zabrana raspolaganja nekretninama iz stava 1. člana 365. Zakona o stvarnim pravima ne djeluje retroaktivno i ne proteže se na situacije kada je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, a jedan od takvih zakona je i Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je donesen 2003. godine i čije odredbe predviđaju raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem, pa stoga slijedi zaključak da Zakon o stvarnim pravima ne zabranjuje raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem.

Obrazloženje:

"Stavom prvim izreke prvostepene presude Općinskog suda u L. broj... od 14.07.2023. godine utvrđeno je da je tužitelj naspram tuženih temeljem dosjelosti 1/1 vlasnik nekretnine označene kao k.č.... kućište s dvorištem... Kuća, neplodno površine 640 m2 upisane u zk ul... K.O. SP K., a sve prema skici identifikacije vještaka geometra, koja čini sastavni dio presude.

Stavom drugim izreke prvostepene presude određena je preuknjižba prava vlasništva na navedenoj nekretnini sa imena tuženika na ime tužitelja.

Stavom trećim izreke prvostepene presude obavezan je tuženi Grad L. da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.190,00 KM.

Stavom četvrtim izreke prvostepene presude odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi Grad L. tražio da mu tužitelj isplati naknadu u iznosu od 32.128,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 09.09.2022. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.695,00 KM.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u L. broj: … od 30.09.2024. godine žalba tuženog Grada L. je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tuženi Grad L. (u daljem tekstu: prvotuženi) i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova cjelokupnog postupka, ili pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U podnesenom odgovoru na reviziju tužitelj je osporio osnovanost revizijskih prigovora i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP) ovaj sud je odlučio:

Revizija nije osnovana.

Prvotuženi je reviziju izjavio i iz razloga povrede odredaba parničnog postupka, ali u reviziji ne navodi konkretno koju odredbu procesnog zakona drugostepeni sud nije primijenio ili ju je nepravilno primijenio, niti bi se to moglo zaključiti na osnovu sadržaja revizije, pa stoga nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je sporna nekretnina k.č.... I kućište s dvorištem II K., neplodno površine 640 m2, upisana u zk ul....K.O. SP K.

Zemljište, kao zemljišnoknjižno tijelo I, upisano je u B vlasničkom listu kao državno vlasništvo sa dijelom 1/1 na osnovu rješenja NOO L. od 08.08.1959. godine. Tužitelj, drugotuženi i trećetuženi upisani su kao suvlasnici na kući kao zemljišnoknjižnom tijelu II, dok je u C listu u njihovu korist upisano pravo korištenja na zemljištu koje pokriva zgrada i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade.

Neosnovano prvotuženi, imajući u vidu naprijed iznesena utvrđenja, ponavlja u reviziji prigovor nedostatka njegove pasivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari.

Od donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, dakle od 1958. godine, gradsko građevinsko zemljište je resurs u nadležnosti općina, budući da iz odredbi članova 38., 39. i 40. navedenog zakona proizilazi da gradskim građevinskim zemljištem upravlja i raspolaže općina, kao što je i odredbama (član 6.) kasnijih zakona o građevinskim zemljištama propisano da općina upravlja i raspolaže građevinskim zemljištem u državnoj svojini. Drugi nivoi vlasti mogu zahtijevati upis vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu u svoje ime ukoliko su bili nosioci prava korištenja na tom zemljištu, što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.

Građevinsko zemljište, nadalje, ne podliježe ni privremenoj zabrani raspolaganja u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH jer nije pripalo državi Bosni i Hercegovini na osnovu Sporazuma o sukcesiji, niti je SR BiH bila subjekt koji je imao pravo raspolaganja na tom zemljištu na dan 31.12.1991. godine, budući da je to zemljište pripadalo općinama.

Pravno je neutemeljen revizijski prigovor da je pobijana odluka posljedica propusta drugostepenog suda da u konkretnom slučaju primijeni odredbu člana 365. Zakona o stvarnim pravima F BiH, kojom je propisana zabrana bilo kojeg oblika raspolaganja zemljištem u državnoj svojini koje je pribavljeno osnovom Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Prije svega treba reći da sticanje prava vlasništva osnovom dosjelosti ne predstavlja "raspolaganje" koje ima u vidu odredba člana 365. Zakona o stvarnim pravima F BiH, budući da dosjelost predstavlja pretvaranje faktičkog stanja u pravno stanje po sili zakona. Neovisno o navedenom, kada bi se i prihvatilo da sticanje prava vlasništva osnovom dosjelosti predstavlja "raspolaganje", prigovor nije osnovan.

Tačno je da je odredbom člana 365. stav 1. tačka 6. Zakona o stvarnim pravima F BiH propisano da poljopriveda i druga zemljišta u društvenoj/državnoj svojini ne mogu biti predmet prenosa, otuđivanja, zamjenjivanja kao i drugog oblika raspolaganja ako su pribavljena u društveno/državno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Međutim, revident gubi iz vida odredbu stava 2. istog zakonskog člana, kojom je propisano da zabrana iz stava 1. ovog člana ne djeluje ako je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu ovog zakona. Dakle, zabrana raspolaganja nekretninama iz stava 1. člana 365. Zakona o stvarnim pravima ne djeluje retroaktivno i ne proteže se na situacije kada je raspolaganje dozvoljeno odredbama posebnih zakona donesenih prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Jedan od takvih zakona je i Zakon o građevinskom zemljištu, koji je donesen 2003. godine, čije odredbe predviđaju raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem, pa stoga slijedi zaključak da Zakon o stvarnim pravima F BiH ne zabranjuje raspolaganje gradskim građevinskim zemljištem. Odredbom člana 4. Zakona o građevinskom zemljištu je ukinut državni monopol na gradskom građevinskom zemljištu, dok je odredbom člana 39. istog zakona izvršena denacionalizacija izgrađenog građevinskog zemljišta pretvorbom prava trajnog korištenja, tako što je vlasnik zgrade po sili zakona stekao vlasništvo i na zemljištu ispod zgrade i zemljištu potrebnom za redovnu upotrebu iste. Odredba člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu odgovara odredbi člana 346. Zakona o stvarnim pravima F BiH.

Iz činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stepena, za koja je revizijski sud vezan u smislu člana 240. stav 2. ZPP, u bitnom proizilazi:

-da spornoj nekretnini po katastarskim podacima odgovara k.č. br...., kuća i dvorište površine 640 m2, upisana u PL br.... K.O. Z. kao isključivi posjed S. R., čiji sin U. R. je bio upisan kao njen zemljišnoknjižni suvlasnik sa dijelom 17/24;

- da je tužitelj u posjed sporne nekretnine stupio u toku 1996. ili 1997. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa prodavcem U. R., koji je naknadno sastavljen u pismenoj formi 16.05.2001. godine i ovjeren od strane nadležnog suda 09.07.2001. godine, osnovom kojeg je tužitelj upisan u zemljišnoj knjizi kao suvlasnik sa dijelom 17/24;

- da je tužitelj u toku 2003. godine izvršio dogradnju i nadogradnju ranije postojećeg stambenog objekta, te da cjelokupna površina od 640 m2 predstavlja građevinsku parcelu, odnosno zemljište pod zgradom i zemljište potrebno za redovnu upotrebu zgrade;

- da je prvotuženi znao za gradnju, nije se protivio gradnji niti je od 1997. godine na bilo koji način izražavao protivljenje posjedu tužitelja nad spornom nekretninom.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja osnovano je drugostepeni sud zaključio da je tužitelj zakoniti i savjesni posjednik sporne zemljišne parcele, odnosno da je tužitelj osnovom odredbe člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima F BiH dosjelošću postao njen vlasnik. Za navedeni zaključak drugostepeni sud je dao pravilne razloge koje prihvata i ovaj revizijski sud, bez potrebe za njihovim ponavljanjem.

Budući da je tužitelj pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekao osnovom dosjelosti, a ne putem građenja na tuđem zemljištu, to je neosnovan protivtužbeni zahtjev kojeg prvotuženi temelji na odredbi člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, kako su to pravilno zaključili i sudovi nižeg stepena.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi, kao ni razlog na kojeg ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbi člana 248. ZPP reviziju valjalo odbiti.

U skladu sa odredbom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastava revizije jer isti nije postigao uspjeh u revizijskom postupku."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 68 0 P 075312 24 Rev od 14.1.2025. godine)