PRIMJENA INSTITUTA STICANjA BEZ OSNOVA

Zakon o obligacionim odnosima

član 210

Obligacionopravni odnos koji je nastao između tužitelja i tuženog isplatom novčanog iznosa na osnovu pravomoćne presude, te naknadnim preinačenjem te presude na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, regulisan je zakonskom odredbom koja predviđa obavezu sticaoca da vrati ono što je primio s obzirom na osnov koji je kasnije otpao.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Općinskog suda u Mostaru broj:... od 16.06.2023. godine stavom prvim izreke tuženi je obavezan isplatiti tužitelju na ime duga iznos od 97.147,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12.11.2019. godine pa do isplate i nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 6.048,48 KM u roku od 30 dana, Stavom drugim izreke tuženi je obavezan tužitelju na ime duga koji se odnosi na troškove plaćenih sudskih taksi iznos od 3.600,00 KM u roku o 30 dana.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj:... od 25.07.2024. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena.

Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da ovaj sud reviziju uvaži i preinači nižestepene presude na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, uz naknadu troškova postupka, ili pak da ovaj sud nižestepene presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio osnovanost revizijskih prigovora i predložio da se revizija odbije.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čiana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud je odlučio kao u izreci.

Revizija je djelimično osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa od 97.147,47 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na ime glavnog duga i kamata, koji iznos je tužitelj isplatio tuženom na temelju pravnog osnova koji je naknadno otpao - pravomoćne presude naknadno preinačene u revizijskom postupku, te iznosa od 3.600,00 KM na ime troškova sudskih taksi na žalbu i reviziju u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj:....

Iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužitelj, presudom Općinskog suda u Mostaru broj:... od 05.09.2014. godine bio obavezan tuženom JP H. komunikacije d.d. Mostar, kao tužitelju u tom postupku, platiti iznos od 67.680,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 04.10.2013. godine pa do isplate; da je ta prvostepena presuda u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj:... od 11.10.2016. godine; da je tužitelj, postupajući po navedenoj pravomoćnoj i izvršnoj presudi, dana 10.02.2017. godine tuženom platio iznos od 94.787,42 KM to na ime glavnice i kamata, a na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.360,00 KM; te da je, nakon isplate, Vrhovni sud Federacije BiH presudom broj:... od 22.10.2019. godine, usvojio reviziju tuženog (tužitelja u ovom postupku), obje nižestepene presude preinačio i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja (tuženog u ovom postupku); da je tužitelj na ime sudske takse na žalbu i reviziju u navedenom predmetu u korist proračuna Hercegovačko Neretvanskog Kantona uplatio iznos 3.600,00 KM.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima nalazeći da je ispunjen zakonski uslov za primjenu instituta sticanja bez osnova, jer je donošenjem presude Vrhovnog suda FBiH broj... od 22.10.2019. godine naknadno otpao pravni osnov stečenog.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenična i pravna utvrdenja prvostepenog suda, odbio žalbu tuženog i prvostepenu presudu potvrdio.

Nije ostvaren revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka iz čiana 209. u vezi sa članovima 8. i 191. stav 4. ZPP, te člana 148. i 155. ZPP.

Suprotno prigovoru tuženog, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze, uključujući i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari. To što utvrđene činjenice i izvedene dokaze nižestepeni sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tuženog nisu počinili povrede odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

Ne stoje tvrdnje revidenta da drugostepeni sud nije pravilno raspravio njegove žalbene prigovore koji se odnose na nedostatak pasivne legitimacije, te na osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje drugostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke o osnovanosti zahtjeva, kao i jasne i potpune razloge odbijanje žalbenog prigovora pasivne legitimacije i prigovora koji se odnosi na provedeno vještačenje (član 148. i 155. ZPP), koje kao pravilne prihvata i ovaj sud bez potrebe njihovog ponavljanja, tako da drugostepena presuda nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 97.147,47 KM, (član 240. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku).

Pravilno su nižestepeni sudovi primijenili odredbu člana 210. stav 4, u vezi sa stavom 1. i 2. tog člana Zakona o obligacionim odnosima, na činjenično stanje utvrđeno u konkretnoj pravnoj stvari. Obligacionopravni odnos koji je nastao između tužitelja i tuženog isplatom novčanog iznosa na osnovu pravomoćne presude, te naknadnim preinačenjem te presude, regulisan je upravo tom zakonskom odredbom koja predviđa obavezu sticaoca da vrati ono što je primio s obzirom na osnov koji je kasnije otpao.

Novčani iznos od 97.147,47 KM isplaćen je tuženom, čime je imovina tužitelja prešla u imovinu tuženog, u smislu odredbe člana 210. stav 2. ZOO, te upravo na tuženom, kao sticaocu, leži obaveza vraćanja primljenog po osnovu koji je kasnije otpao. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi neosnovano prigovara svojoj pasivnoj legitimaciji. Visina iznosa koji je tužitelj isplatio tuženom utvrđena ocjenom dokaza tokom postupka pred nižestepenim sudovima, a kako se tužbenim zahtjevom traži vraćanje upravo tog iznosa, bez osnova su i revizijski navodi izneseni u tom pravcu.

Neosnovano je pozivanje tuženog na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) od 2.4.2015. godine u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske, zahtjev br. 679/11, tvrdeći da iz stava zauzetog u toj presudi proizlazi da kada osobe nisu doprinijele tome da pravni akti koji su doneseni u njihovu korist (i izvršeni) budu nepravilni, trebaju se moći osloniti na takve konačne odnosno pravomoćne akte donesene u njihovu korist, te da imaju legitimna očekivanja da takvi akti ne budu mijenjani retroaktivno. U tom smislu tuženi ukazuje na postojanje povrede člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, ističući da je po pravomoćnoj i izvršnoj presudi Općinskog suda u Mostaru imao legitimno očekivanje u povodu predmeta potraživanja iz te presude, a koje potraživanje mu je Zavod zdravstvenog osiguranja HNK Mostar isplatio, dobrovoljno, bez pokretanja izvršnog postupka.

Neosnovano tuženi ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti i kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju.

Ovaj revizijski sud se, u konkretnoj pravnoj stvari, ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti postupka koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda FBiH broj:... od 22.10.2019. godine, te utvrđivati da li je u tom postupku tužitelju prekršeno pravo na pravično suđenje. Neovisno od toga, ovaj sud ukazuje da je ta presuda donesena u zakonom propisanom postupku, po izjavljenoj reviziji koju, kao vanredan pravni lijek protiv pravomoćne presude, poznaje većina evropskih pravnih sistema.

U presudi donesenoj u predmetu Solomun protiv Hrvatske, Evropski sud je utvrdio postojanje povrede prava na pravično suđenje u pogledu postupka u kojem je pravomoćna i izvršna sudska presuda ukinuta po zahtjevu državnog odvjetništva za zaštitu zakonitosti. Odredbe kojima se propisuju razlozi za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, te lica ovlaštena za njegovo podnošenje u potpunosti se razlikuju od onih kojima se reguliše revizija, te nema mjesta upoređivanju situacije u tom predmetu Evropskog suda sa konkretnom pravnom stvari, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.

Tačno je da donošenje nižestepenih presuda predstavlja miješanje u pravo revidenta na imovinu, ali ovaj sud nalazi da je takvo miješanje zasnovano na zakonu, teži legitimnom cilju u javnom interesu, te nije nesrazmjerno cilju koji se želi postići, zbog čega nema povrede prava na imovinu. Prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju dozvoljena određena ograničenja imovine, ukoliko su učinjena u javnom interesu, pod uslovima predvidenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Procesnopravne odredbe o revizijskom postupku i materijalnopravne odredbe o vraćanju stečenog bez osnova predstavljaju zakonski osnov za ograničenje imovine tužitelja. Cilj ovih odredaba je upravo osiguranje prava na pravičan postupak, kao i zaštita prava na imovinu, a okolnosti konkretne pravne stvari ne ukazuju da je na tužitelja stavljen prekomjeran teret koji bi bio neproporcionalan ostvarenju ovih ciljeva.

Revident zanemaruje da Evropski sud za ljudska prava cijeni postojanje povrede prava garantovanih Evropskom konvencijom u svakom konkretnom slučaju. Principe i standarde utvrđene u nekoj presudi Evropskog suda sudovi mogu primijeniti samo u situacijama koje su pravno i činjenično iste ili slične onoj na koju se odnosi ta presuda.

Revident ispravno navodi da se u citiranom predmetu Evropskog suda Solomun protiv Hrvatske također radilo o vraćanju primljenog po osnovu koji je kasnije otpao. Međutim, u tom predmetu Evropski sud je u prvom redu cijenio pravne učinke postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao pravnog sredstva "isključivo u rukama državnog odvjetništva i podložnog isključivo njegovoj diskrecijskoj odluci, što otvara pitanje o jednakosti strana u postupku budući da samo jedna od njih - točnije, državno odvjetništvo - ima mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe". Shodno navedenom, utvrđeno je kršenje prava aplikanta na pravično suđenje, a sljedstveno tome, Evropski sud je našao da ni miješanje u pravo na imovinu aplikanta nije bilo zakonito. Ovakav zaključak ne može se primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.

Pored toga, u navedenom predmetu Evropskog suda stranke u postupku su bile - na tužilačkoj strani država H., a na strani tuženog - fizičko lice, te se predmet odnosio na vraćanje novčanih sredstava koja su tuženom isplaćena (po pravnom osnovu koji je kasnije otpao) na ime posebnog dodatka na plaću koji pripada zaposlenima u javnom sektoru, u područjima posebne državne skrbi.

U ovoj pravnoj stvari, naprotiv, radi se o iznosu plaćenom iz osnova obligaciono-pravnog odnosa između dva pravna lica, ravnopravna pravna subjekta čiji su pravni interesi suprotstavljeni. Ova situacija se, stoga, ne može poistovjetiti sa situacijom u kojoj je, prema zaključku Evropskog suda, na pojedinca stavljen pretjeran teret, obavezivanjem na vraćanje Republici Hrvatskoj iznosa prethodno primljenog od države na ime dodatka na plaću.

Neselektivna primjena stava iz presude Solomun protiv Hrvatske u svakom predmetu sticanja bez osnova do kojeg je došlo usljed naknadnog preinačenja pravomoćne presude, učinila bi bespredmetnim izjavljivanje vanrednih pravnih lijekova, jer ishod postupka po vanrednom pravnom lijeku, nakon izvršenja pravomoćne presude, ne bi na stranke imao bilo kakav učinak.

Međutim, osnovano se revizijom prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.600,00 KM ime sudske takse na žalbu i reviziju u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj:.... Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je navedeni iznos tužitelj po pozivu suda uplatio u korist proračuna Hercegovačko Neretvanskog Kantona, da ovi troškovi nisu utvrđeni odlukama donesenim u tom postupku i da taj iznos nije bio predmet isplaćenog potraživanja. Kako ovaj iznos nije bio utvrđen pravosnažnom presudom na osnovu koje je isplata izvršena, pa samim tim nije ni isplaćen tuženom to imovina tužitelja nije prešla u imovinu tuženog, pa nisu ispunjeni uslovi za vraćanje stečenog bez osnova smislu odredbe člana 210. ZOO.

Na osnovu navedenog, kako je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio odredbe materijalnog prava, to je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP valjalo reviziju tuženog u ovom dijelu usvojiti i drugostepenu presudu preinačiti kao u stavu jedan izreke ove revizijske odluke, dok je u ostalom pobijanom dijelu primjenom člana 248. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

Prema odredbi člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima cjelokupnog postupka. Djelimičnim preinačenjem drugostepene presude i odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 3.600,00 KM, tuženi je samo u razmjerno neznatnom dijelu uspio u sporu iz kojih razloga odluka o troškovima postupka nije mijenjana (član 386. stav 3. ZPP).

Zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava revizije odbijen je na osnovu odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku kao u stavu trećem izreke ove presude, jer je tužitelj u revizijskom postupku postigao neznatan uspjeh."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 Ps 257008 24 Rev od 25.2.2025. godine)