POTPUNA NAKNADA TOTALNE MATERIJALNE ŠTETE NA VOZILU

Zakon o obligacionim odnosima

član 190

Kada je potpuna naknada materijalne štete na vozilu tužioca u naravi isplata novčane naknade za vrijednost vozila na kome je nastupila totalna šteta, tužiocu se dosuđuje naknada u iznosu koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se on nalazio da nije bilo štetne radnje, pri čemu se cijena utvrđuje prema tržišnim uslovima u BiH uz umanjenje na ime vrijednosti spašenih dijelova.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Okružnog privrednog suda u Doboju broj: … od 03.03.2021. godine:

I Tužbeni zahtjev usvaja se djelimično, tuženi "E. osiguranje d.d. Banjaluka, dužan je isplatiti tužiocu "G." d.o.o. Derventa, na ime razlike naknade materijalne štete na vozilu iznos od 4.654,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.02.2019. godine, kao dana nastanka štete, do isplate i da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.737,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na parnične troškove počev od 03.03.2021. godine, kao dana donošenja presude, do isplate, sve u roku od 30 dana, računajući od dana prijema ove presude.

II Odbija se tužilac "G." d.o.o. Derventa sa dijelom tužbenog zahtjeva, kojim je tražio iznos od 2.100,00 KM na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja oštećenog vozila u periodu od 30 dana, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.02.2019. godine, do isplate, kao neosnovanim i nedokazanim.

III Odbija se tužilac "G." d.o.o. Derventa sa traženim parničnim troškovima preko dosuđenog iznosa (2.737,00 KM), do traženog iznosa od 4.981,28 KM.

Blagovremeno izjavljenom žalbom prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu (stav I izreke), pobija tuženi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, prvostepena presuda u tom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cjelosti ili da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

Blagovremeno izjavljenom žalbom prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu (stav II i III izreke), pobija tužilac zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se prvostepena presuda preinači, na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužioca u cjelosti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

U odgovoru na žalbu tuženog, tužilac je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i u tom dijelu potvrdi prvostepena presuda, uz naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.

Tuženi nije dostavio odgovor na žalbu.

Predmet spora je zahtjev tužioca da mu tuženi na ime razlike naknade materijalne štete na vozilu, isplati iznos od 4.654,00 KM i na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja oštećenog vozila u periodu od 30 dana, isplati iznos od 2.100,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio, da se dana 16.02.2019. godine, na magistralnom putu M-17, u mjestu B., Grad Doboj, dogodila saobraćajna nezgoda i da je za istu kriv osiguranik tuženog, da je u navedenoj saobraćajnoj nezgodi oštećeno teretno vozilo tužioca marke "VW C.", registarskih oznaka …, da je tuženi na ime naknade materijalne štete, dana 20.06.2019. godine, tužiocu isplatio iznos od 5.406,19 KM i to tako da je na ime naknade štete na vozilu isplaćen iznos od 4.476,19 KM, na ime izgubljene zarade iznos od 900,00 KM i na ime troškova za pribavljanje policijskog zapisnika iznos od 30,00 KM, da je vještak mašinske struke utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, što parnične stranke nisu osporile, da je vještak detaljno opisao stanje vozila i da je redovno održavanje istog imalo za posljedicu da nije bilo remonta, niti je bilo investicionog ulaganja u vozilo, da je vještak u nalazu detaljno obrazložio parametre na osnovu kojih je utvrdio cijenu popravke vozila i da isti nije ekonomski opravdana, da je vještak naveo da je visinu totalne štete obračunao prema stanju vozila na dan nastanka nezgode, naročito imajući u vidu opšte stanje vozila, ponudu i potražnju istog, da je naveo da je upoznat sa metodom po kojoj, na teritoriji BiH osiguravajuće kuće vrše obračun totalne štete ali te metode nigdje nisu zakonski regulisane, niti je u ugovorima o osiguranju vozila navedeno koja metoda se koristi kod obračuna totalne štete, da je vještak izvršio obračun štete, prema tržišnim cijenama istih ili sličnih "C." vozila na domaćem tržištu, koja se kreću od 11.000,00 KM, do 15.000,00 KM, da je do ovih podataka vještak došao pretragom linkova, web sajtova prodaje automobila, koje je naveo u nalazu, da je vještak u nalazu iskazao minimalnu tržišnu vrijednost vozila na dan nastanka štete (dan nesreće), koja iznosi 11.000,00 KM, što znači da je vještak obračunao štetu po tržišnim uslovima u BiH prema najnižoj cijeni, da je navedenu cijenu vještak umanjio na ime vrijednosti spašenih dijelova (17%), pa po tržišnim uslovima u BiH ukupna visina štete iznosi 9.130,00 KM, a bez PDV-a iznos od 7.803,12 KM. Takođe, prvostepeni sud utvrđuje da su neosnovani navodi punomoćnika tuženog da je vještak prikazao putnička vozila, a ne teretna, da je prikazao vozila čija godina proizvodnje seže do 2015. godine, dok je vozilo tužioca proizvedeno 2011. godine, pa da zbog toga obračun štete prema tržišnim uslovima ne može biti valjan, iz razloga jer su isti u suprotnosti sa nalazom vještaka B. R. i prilozima uz nalaz, pošto je vještak, između ostalih, prikazao cijenu teretnog vozila "VW C.", proizvedeno 2012. godine, u iznosu od 11.500,00 KM, dok je prilikom obračuna po tržišnim uslovima u BiH uzeo cijenu u visini od 11.000,00 KM, da je odluka koja se odnosi na priznavanje prava na PDV u okviru naknade ovog dijela štete, zasnovana na odredbama Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, da je prema nalazu vještaka R. J., predmetno vozilo kod tužioca evidentirano na kontu … oprema, da je vozilo proizvedeno 2011. godine i tužilac ga je kupio kao polovno dana 27.06.2016. godine, za iznos od 16.239,32 KM, sa obračunatim PDV-om od 2.760,68 KM, da je tužilac dana 20.03.2019. godine, umjesto oštećenog kupio drugo vozilo, marke V. - transporter, za cijenu sa PDV-om od 19.305,00 KM, da je potpuna nadoknada materijalne štete na strani tužioca u naravi isplata novčane naknade za vrijednost vozila na kome je nastupila totalna šteta, posebno što je isto kod tužioca bilo uknjiženo kao oprema, da je tržišna cijena motornog vozila, iznos koji na dan presuđenja treba platiti na tržištu da bi se nabavila stvar kakva je uništena, uzimajući u obzir carinska i porezna davanja, da visina naknade koju je vještak obračunao po metodologiji Rotimu, ne bi bila dovoljna da se na strani tužioca uspostavi ono stanje koje je bilo prije nastanka štete, posebno što tuženi nije dokazao da bi iznos od 5.149,30 KM (bez PDV-a iznos od 4.401,11 KM) kod tužioca bilo uspostavljeno stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, da tužilac ima pravo na naknadu potpune štete, pa tužiocu pripada pravo na utvrđenu visinu štete sa PDV-om i tužiocu je dosuđena naknada u iznosu koji je potreban da se materijalna situacija tužioca dovede u ono stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje, u konkretnom slučaju to je cijena prema tržišnim uslovima u BiH, kako je to obračunao vještak B. R., da je vještak na dan nastanka štete 16.02.2019. godine, utvrdio vrijednost vozila u visini od 11.000,00 KM, sa PDV-om, što ukazuje da se sa obračunom nadoknade prema tržišnim uslovima u BiH, tužiocu šteta može nadoknaditi u skladu sa članom 190. Zakona o obligacionim odnosima, a navedenu cijenu vještak je umanjio za vrijednosti spašenih dijelova (17 %), pa po tržišnim uslovima u BiH ukupna visina štete iznosi 9.130,00 KM, koja je umanjena za isplaćeni iznos od 4.476,00 KM i tužiocu na ime razlike naknade materijalne štete pripada iznos od 4.654,00 KM, pa je obavezan tuženi da navedeni iznos isplati tužiocu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.02.2019. godine, kao dana nastanka štete, pa do isplate. Nadalje, prvostepeni sud utvrđuje da je djelatnost tužioca projektovanje objekata niskogradnje i nadzor nad izvođenjem objekata niskogradnje, izgradnja puteva, objekata niskogradnje i infrastruktura, proizvodnja i prodaja kamenih agregata, šljunka, filtera i asfalta, proizvodnja i prodaja svih vrsta betona, građevinski radovi u hidrogradnji, redovno održavanje puteva, da je oštećeno vozilo teretno, sa dva sjedišta, da je vještak našao da je vozilo korišteno za prevoz stručnih radnika tužioca radi obilaska gradilišta, a ponekad se koristilo za prevoz materijala i alata za potrebe gradilišta, da je vozilom bio zadužen G. D., da prema evidenciji rada vozila nisu popunjavani podaci o vremenu polaska i odlaska, čekanje na utovar i istovar, vrijeme provedeno za utovar i istovar, pa se zbog ovih manjkavosti ne može utvrditi koliko je predmetno vozilo korišteno u poslovne svrhe a koliko u vanposlovne, da tužilac nije formirao cijenu korištenja vozila, niti se tužilac bavio prevozničkom djelatnošću, a oštećeno vozilo je pretežno korišćeno za potrebe uprave, u cilju obilaska gradilišta, da tužilac nije unajmljivao drugo zamjensko vozilo, nego je dana 20.03.2019. godine, od firme "M." d.o.o. kupio drugo vozilo, pa kako tužilac nije dokazao vrstu i visinu štete, koju je pretrpio zbog nemogućnosti korištenja predmetnog vozila u periodu od 30 dana, primjenom pravila o teretu dokazivanja u ovom dijelu je odbijen sa tužbenim zahtjevom, kao neosnovanim.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je primjenom odredbi člana 2. stav 1. i 2., člana 53. stav 2., člana 8., člana 123. stav 1., člana 126. Zakona o parničnom postupku, člana 154. stav 1., člana 155., člana 185. stav 1., člana 190., člana 186., člana 277., člana 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, člana 32. stav 1. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, odlučio kao u izreci prvostepene presude.

Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kome se pobija žalbama, a u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), drugostepeni sud je donio odluku kao u izreci iz slijedećih razloga:

Žalbe su neosnovane.

Tuženi u žalbi navodi da obrazloženje prvostepenog suda u pogledu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, nema nikakvo pravno uporište, da prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, obračun štete po tržišnim uslovima u BiH, vještak nije mogao uopšte uzeti kao validan, stručan ni objektivan jer obračun prije svega nije sačinjen u skladu sa pravilima mašinske struke i nauke, jer se na ovakav način ne obračunava visina totalne štete, da tržišna cijena vozila sa Internet tražilaca nije validan podatak, da je opštepoznato da se vozilo ne može prodati prema cijeni koja stoji na oglasu, već se ta cijena "obara" ili se nude zamjene, da je ovakva metodologija obračuna totalne štete, metodologija samo ovog vještaka, da je odluka sporna i u dijelu dosuđujućeg iznosa sa PDV-om, jer je sud u tom dijelu u cjelosti i na pogrešan način primijenio materijalno pravo i to Zakon o porezu na dodanu vrijednost, a tužiocu je trebala biti dosuđena šteta bez PDV-a, a osporava i odluku o troškovima postupka.

Tužilac u žalbi navodi da tužilac ostvaruje pravo na punu naknadu štete u skladu sa odredbama člana 190. Zakona o obligacionim odnosima, bez obzira na činjenicu da li je popravio vozilo, da li je platio opravku i da li je koristio zamjensko vozilo, da se šteta sastoji u visini cijene opravka po standardima proizvođača, uz ugradnju novih dijelova u najbližem ovlaštenom servisu, da je vozilo tužioca osnovno sredstvo rada i usljed nemogućnosti korištenja istog, tužilac trpi štetu kao i kada ne bi mogao koristiti bilo koju proizvodnu mašinu, da je u postupku dokazano da je vozilo tužioca oštećeno, a dokazano je i da bi se adekvatna opravka vozila mogla izvršiti u najbližem ovlaštenom servisu po cijeni iz dopunskog nalaza, da je dokazano i koliko je vremena potrebno da se opravka izvrši i koliko iznosi cijena korištenja zamjenskog vozila, da iz provedenih dokaza se vidi da je oštećeno privredno vozilo tužioca, kojim je isti vozio svoje radnike, pa proizlazi da je predmetno vozilo tužilac koristio redovno u svom poslovanju za namjenu koja ne donosi poseban prihod, ali koja doprinosi ukupnom poslovanju, da je tužilac kupio drugo vozilo dana 20.03.2019. godine, što znači da je više od mjesec dana bio bez vozila i za to vrijeme tužilac je trpio štetu zbog nemogućnosti korištenja vozila.

Nesporno je među parničnim strankama da se dana 16.02.2019. godine, na magistralnom putu M-17, u mjestu B., Grad Doboj, dogodila saobraćajna nezgoda, da je za istu kriv osiguranik tuženog i da je u navedenoj saobraćajnoj nezgodi oštećeno teretno vozilo tužioca marke "VW C.", reg. oznaka ….

Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke B. R. je utvrđeno, da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, te je vještak detaljno opisao opšte stanje vozila i da je vozilo bilo u izvrsnom stanju i punom stepenu korištenja kapaciteta transporta, a visinu totalne štete je obračunao prema stanju vozila na dan nastanka nezgode, vodeći računa o opštem stanju vozila, ponudi i potražnji istog, pa je tako izvršio obračun štete prema tržišnim cijenama istih i sličnih C. vozila na domaćem tržištu, koja se kreću od 11.000,00 KM, do 15.000,00 KM, a do ovih podataka vještak je došao pretragom linkova, web sajtova prodaje automobila i obračunao je štetu po tržišnim uslovima u BiH prema najnižoj cijeni i navedenu cijenu je umanjio na ime vrijednosti spašenih dijelova (17 %), pa po tržišnim uslovima u BiH, ukupna visina štete iznosi 9.130,00 KM, a bez PDV-a, iznos od 7.803,12 KM.

Potpuna naknada materijalne štete na strani tužioca je u naravi isplata novčane naknade za vrijednost vozila na kome je nastupila totalna šteta, a posebno iz razloga što je predmetno vozilo kod tužioca bilo uknjiženo kao oprema i tržišna cijena motornog vozila je iznos, koji na dan presuđenja treba platiti na tržištu da bi se nabavila stvar kakva je uništena, uzimajući u obzir carinska i porezna davanja.

Pravilno prvostepeni sud zaključuje da tuženi nije dokazao da bi za iznos od 5.149,30 KM, koji iznos je tuženi isplatio tužiocu, kod tužioca bilo uspostavljeno stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala i tužilac ima pravo na naknadu potpune štete, jer tužiocu pripada pravo na utvrđenu visinu štete sa PDV-om, pa je pravilno obavezan tuženi da tužiocu na ime razlike materijalne štete na vozilu, isplati iznos od 4.654,00 KM, koji je potreban da se materijalna situacija tužioca dovede u ono stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje, a u konkretnom slučaju, to je cijena prema tržišnim uslovima u BiH, kako je to obračunao vještak mašinske struke B. R..

Provedeni dokazi potvrđuju da je predmetno vozilo tužilac kupio dana 27.06.2016. godine, za iznos od 16.239,32 KM, s obračunatim PDV-om od 2.760,68 KM, dok je vještak utvrdio da je na dan nastanka štete dana 16.02.2019. godine, vrijednost vozila u visini od 11.000,00 KM, sa PDV-om i pravilno prvostepeni sud zaključuje da se obračun naknade prema tržišnim uslovima u BiH, tužiocu šteta može nadoknaditi u skladu sa članom 190. Zakona o obligacionim odnosima, te je navedenu cijenu vještak umanjio na ime vrijednosti spašenih dijelova (17 %), pa po tržišnim uslovima u BiH, ukupna visina štete iznosi 9.130,00 KM.

Pravilno je prvostepeni sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka mašinske struke B. R., koji je utvrdio cijenu prema tržišnim uslovima u BiH, a kojom se materijalna situacija tužioca dovodi u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, pa kada se od utvrđene visine štete od 9.130,00 KM, umanji isplaćeni iznos od 4.476,00 KM, tužiocu na ime razlike naknade materijalne štete pripada iznos od 4.654,00 KM i pravilno je obavezan tuženi da navedeni iznos isplati tužiocu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 16.02.2019. godine, kao dana nastanka štete, pa do isplate.

Prvostepeni sud je pravilno odbio zahtjev tužioca za isplatu iznosa od 2.100,00 KM, zbog nemogućnosti korištenja oštećenog vozila u periodu od 30 dana, iz razloga što je oštećeno vozilo teretno, sa dva sjedišta i služilo je za prevoz stručnih radnika tužioca radi obilaska gradilišta, a provedeni dokazi potvrđuju da prema evidenciji rada vozila, nisu popunjavani podaci o vremenu polaska i odlaska, vremenu potrebnom za utovar i istovar i slično, i pravilno prvostepeni sud zaključuje da se nije moglo utvrditi koliko je predmetno vozilo korišteno u poslovne svrha a koliko u vanposlovne, da tužilac nije unajmljivao drugo zamjensko vozilo, pa kako se tužilac ne bavi registrovanom prevozničkom djelatnošću (pružanje usluga prevoza), gdje bi osnovano mogao očekivati dobit pružanjem usluga prevoza, niti je tužilac dokazao da je predmetno vozilo koristio u svrhu registrovane djelatnosti i da je na taj način ostvario zaradu, koja je zbog predmetne saobraćajne nezgode spriječena, a osnovano se moglo očekivati i da zbog toga trpi štetu u vidu izgubljene koristi, pa u svakom slučaju mu ne pripada ta vrsta naknade.

Prvostepeni sud je dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, koje obrazloženje prihvata i ovaj sud, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe člana 2. stav 1. i 2., člana 53. stav 2., člana 123. stav 1., člana 126., člana 8. Zakona o parničnom postupku, člana 154. stav 1., člana 155., člana 185. stav 1., člana 190., člana 186., člana 277., člana 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, člana 32. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, pa kako nisu učinjene povrede postupka, pobijana odluka je pravilna i zakonita.

Žalbeni navodi tuženog nisu osnovani, jer je nespornim utvrđena odgovornost tuženog, što potvrđuje i isplata od strane tuženog iznosa od 5.406,19 KM, dok je visina potraživanja pravilno utvrđena u iznosu od 9.130,00 KM, pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, a posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke B. R., koji je utvrdio štetu prema cijenama tržišnih uslova u BiH, jer tužiocu pripada naknada u iznosu koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje, pa je tako utvrđena vrijednost vozila u iznosu od 11.000,00 KM, sa PDV-om i tako navedena cijena je umanjena na ime vrijednosti spašenih dijelova (17%) i po tržišnim uslovima u BiH, ukupna visina štete iznosi 9.130,00 KM, pa kada se od tog iznosa umanji već isplaćeni iznos od 4.476,00 KM, pravilno je obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 4.654,00 KM, na ime razlike naknade materijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.02.2019. godine, kao dana nastanka štete, pa do isplate i u tom dijelu je odluka pravilna i zakonita.

Neosnovani su i žalbeni navodi tužioca iz razloga što tužilac nije dokazao koliko je predmetno vozilo korišteno u poslovne svrhe, a nesporno je da tužilac nije unajmio drugo zamjensko vozilo, niti je tužilac dokazao da je predmetno vozilo koristio u svrhu registrovane djelatnosti i da je na taj način ostvarivao zaradu, koja je zbog predmetne saobraćajne nezgode spriječena, a osnovano se moglo očekivati i da zbog toga trpi štetu u vidu izgubljene koristi i pravilno je odbijen zahtjev tužioca za isplatu iznosa od 2.100,00 KM, na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja oštećenog vozila u periodu od 30 dana, pa je i u tom dijelu odluka pravilna i zakonita.

Prvostepeni sud je u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio, te je utvrdio pravilno činjenično stanje iz kojeg proizlazi, da se dana 16.02.2019. godine, na magistralnom putu M17, u mjestu B., grad Doboj, dogodila saobraćajna nezgoda, da je za istu kriv osiguranik tuženog, da je u navedenoj saobraćajnoj nezgodi oštećeno teretno vozilo tužioca marke "VW C.", reg. oznaka …, da je po odštetnom zahtjevu tuženi na ime naknade materijalne štete dana 20.06.2019. godine, isplatio tužiocu iznos od 5.406,19 KM i to na ime naknade štete na vozilu iznos od 4.476,19 KM, na ime izgubljene zarade iznos od 900,00 KM i na ime troškova za pribavljanje policijskog zapisnika iznos od 30,00 KM, da je pravilno prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke B. R., koji je sačinjen prema pravilima struke i pruža mogućnost za presuđenje, a koji je izvršio obračun štete, prema tržišnim cijenama istih i sličnih C. vozila na domaćem tržištu, koja se kreću od 11.000,00 KM do 15.000,00 KM, da je uzeo najnižu cijenu od 11.000,00 KM, koju je umanjio na ime vrijednosti spašenih dijelova (17 %) i po tržišnim uslovima u BiH, ukupna visina štete iznosi 9.130,00 KM, sa PDV-om, a na koji način će se materijalna situacija tužioca dovesti u ono stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje, pa kada se od iznosa od 9.130,00 KM, umanji isplaćeni iznos od 4.476,00 KM, to tužiocu na ime razlike naknade materijalne štete pripada iznos od 4.654,00 KM i pravilno je obavezan tuženi da navedeni iznos plati tužiocu, sa zakonskom zateznom kamatom od 16.02.2019. godine, kao dana nastanka štete, pa do isplate, da tužilac nije dokazao koliko je predmetno vozilo korišteno u poslovne svrhe, da tužilac nije iznajmljivao drugo zamjensko vozilo, niti je dokazao da je predmetno vozilo koristio u svrhu registrovane djelatnosti i pravilno je odbijen tužilac sa zahtjevom da mu se na ime izgubljene koristi nadoknadi iznos od 2.100,00 KM, sud se pravilno pozvao na odredbe materijalnog prava, koje je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka i to odredbe člana 154. stav 1., člana 155., člana 185. stav 1., člana 190., člana 186., člana 277., člana 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, člana 2. stav 1. i 2., člana 53. stav 2., člana 8., člana 123. stav 1., člana 126. Zakona o parničnom postupku, člana 32. stav 1. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, što sve potvrđuje da su žalbeni navodi neosnovani i da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

Odluka o troškovima postupka je donesena prema vrijednosti predmetnog spora, pravilnom primjenom Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

Prvostepeni sud je pravilno cijenio sve prigovore tužioca i tuženog, što je jasno vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude, pa je uvjerenje ovog suda o neosnovanosti žalbenih prigovora, zasnovano na valjanim razlozima, koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju, u kojem su detaljno raspravljena sva pitanja činjenične i pravne naravi, te kako sve činjenice proizlaze iz izvedenih dokaza i imaju uporište u odredbama procesnog i materijalnog prava i žalbe su neosnovane.

Kako osporenom presudom nisu učinjene povrede na koje ukazuju žalbe, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je primjenom odredbi člana 226. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u stavu 1. i 2. izreke ove presude.

S obzirom da žalbe nisu osnovane, nisu osnovani ni zahtjevi tužioca i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka, pa je primjenom odredbi člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao u stavu 3. izreke ove presude.

Odgovor na žalbu nije neophodan i neosnovan je zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu, pa je primjenom odredbi člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao u stavu 3. izreke ove presude."

(Presuda Višeg privrednog suda, 60 0 Ps 028929 21 Pž 2 od 30.9.2021. godine)