ODLUČIVANjE O NAKNADI ZA NUŽNI PROLAZ

Zakon o stvarnim pravima

član 205 st. 1 i 4

Kada odlukom utvrđuje postojanje prava služnosti nužnog prolaza, sud je obavezan da po službenoj dužnosti utvrdi i visinu novčane naknade i kad nema takvog zahtjeva vlasnika poslužnog dobra.

Obrazloženje:

"Presudom prvostepenog suda odlučeno je:

"Osniva se služnost nužnog prolaza u vidu prava kolnika u korist povlasne nekretnine tužilaca označene kao k.č..../2 zvana L., u naravi poslovna zgrada u površini 900 m2 i zemljište uz privrednu zgradu površine 3213 m2 upisana u ZK ul br. xx k.o x u suvlasništvu tužilaca V. S. sa dijelom 2/4, Z. A. sa dijelom 1/4, i A. A. A. sa dijelom 1/4 na poslužnoj nekretnini tuženog označenoj kao k.č. br..../2 zvana L., u naravi neplodno površine 1110 m2 upisana u ZK ul. br. xx k.o. xx u vlasništvu tuženog sa dijelom 1/1 u površini od 226 m2 prikazanoj na skici lica mjesta vještaka geodetske struke B. I., a koja skica lica mjesta je sastavni dio odluke, u smjeru magistralnog puta M-4.3. do nekretnina tužitelja označenih kao k.č..../2 zvana L., u naravi poslovna zgrada u privredi, površine 900 m2 i zemljište uz privrednu zgradu površine 3213 m2 upisani u ZK ul. br. 1xx k.o. xxx.

Tuženi je dužan trpiti nesmetano izvršavanje prava služnosti iz stava I kao i da se u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina upiše pravo služnosti kolnika (pravo kolnika) na teret poslužne nekretnine tuženog označene kao k.č. br..../2, zvana "L.", u naravi neplodno, površine 1.110 m 2, upisana u ZK ul. br. xx k.o. xxx.

Obavezuje se tuženi da tužiocima na ime troškova postupka isplati iznos od 1.618,00 KM u roku od 30 dana, dok se preko dosuđenog zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan".

Protiv prvostepene presude blagovremeno je žalbu izjavio tuženi po punomoćniku pobijajući odluku zbog pogrešne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Žalba ukazuje kako prvostepeni sud citirajući odredbu člana 205. Zakona o stvarnim pravima i obrazlažući svoju odluku pogrešno primjenjuje materijalno pravo jer ne pravi razliku između općih odredaba kojima se regulira služnost (član 198. do člana 225.) i stvarnih služnosti (član 226. do člana 240.), a da odredba člana 229. istog Zakona predviđa mogućnost osnivanja služnosti i u korist određene osobe koji zakonski naziv je nepravilna služnost. Pogrešnim smatra zaključke prvostepenog suda da je nužni prolaz ovom presudom trenutno jedini mogući prilaz magistralnoj cesti, te da je to najpraktičnije i najlogičnije rješenje. Osim toga pogrešnim drži i zaključak suda da se u pogledu pitanja da li postoji druga mogućnost pristupa magistralnoj cesti uz ulaganje tužitelja o tome odlučuje Direkcija za ceste BiH o čemu se izjašnjavao vještak. Ovo je suprotno članu 205. Zakona o stvarnim pravima jer povlasna nekretnina ima mogućnost putne veze sa javnim putem i stvar je vlasnika nekretnine da li će i koliko uložiti za otvaranje novog pristupnog puta javnoj cesti. To što o urbanističkoj saglasnosti za odobrenje priključka odlučuje Direkcija za puteve BiH ili FBiH ne mijenja pravnu poziciju tužitelja koji isto nije niti pokušao ishoditi prije podnošenja ove tužbe. Nužni prolaz o kojem sud govori je asflatiran i postavljeni su pločnici, ali se radi o vlasništvu tuženika koji je to sve uradio jer je to njegov pristupni put za njegov objekat. U tom smislu iskaz saslušanog tužitelja S. V.a da je to nekad bio zajednički put ne smatra relevantnim jer je tuženi kao pristupni put uredio svoju parcelu gdje se sada nalazi ulazna kapija kojom kontroliše ulaz-izlaz dokumentacije i robe u svoju proizvodnu halu za robu koju prodaje na inozemnom tržištu. Također iskaz ove saslušane stranke koji sud obrazlaže da je objekat na zemljištu tužitelja nekada ostvarivao promet od 150.000,00 KM i zapošljavao radnike u dvije smjene smatra ničim dokazanim, a osim toga ističe da se radi o objektu koji nije u funkciji već 18 godina. Ukazuje da je u obrazloženju svoje presude prvostepeni sud naveo kako nije odlučivao o naknadi za korištenje nužnog prolaza jer tuženi nije postavio takav zahtjev pri čemu je sud vezan za granice postavljenog zahtjeva u smislu člana 2. Zakona o parničnom postupku. Međutim, odredbom člana 205. stav 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima propisano je da u ovakvim slučajevima sud mora po službenoj dužnosti donijeti takvu odluku, a u vezi sa tim izvesti i dokaze (kao u slučaju povjeravanja i brige o djeci kod razvoda braka).

Stoga se predlaže žalbu uvažiti i preinačiti pobijanu odluku tako da se odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obavezu tužitelja da mu nadoknadi troškove prvostepenog postupka kao i ovoga žalbenog postupka na ime sastava žalbe po punomoćniku advokatu u iznosu od 300,00 KM uvećano za PDV u iznosu od 61,20 KM tj. ukupno 421,20 KM ili da pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Odgovorom na žalbu tužitelji su po punomoćniku osporili sve žalbene navode tuženika kao neosnovane najprije ukazujući da je podnesena žalba nejasna i nepotpuna u smislu člana 205. Zakona o parničnom postupku zbog čega bi je trebalo u smislu člana 206. stav 1. istog Zakona vratiti na ispravku i dopunu odnosno odbaciti ako tuženik po takvoj odluci ne postupi. Ističe da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 205. Zakona o stvarnim pravima, te su netačni navodi tuženika u pogledu navodne pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da su tužitelji dokazali da imaju pravo na nužni prolaz-pristupni put preko nekretnina tužitelja na način da se najmanje opterećuje njihova nekretnina te da je šteta koji bi tuženi eventualno i pretrpio zbog toga bila mnogo manja od izmakle koristi i štete koju trpi povlasna nekretnina u suvlasništvu tužitelja na kojoj se nalazi poslovni objekat koji služi za proizvodnju stolarije i elemenata od drveta. U pogledu naknade za korištenje nužnog prolaza o kojoj prvostepeni sud nije odlučivao prvostepenu odluku smatraju pravilnom budući da tuženi takav zahtjev nije postavio, niti u tom pravcu izvodio dokaze, a sud da se kreće u granicama zahtjeva.

Na osnovu iznesenog predlaže drugostepenom sudu da žalbu tuženika kao neosnovanu odbije i obaveže tuženika da im nadoknade troškove ovoga žalbenog postupka na ime sastava odgovora na žalbu po punomoćniku advokatu u iznosu od 300,00 KM uvećano za PDV u iznosu od 51,00 KM tj. ukupno 351,00 KM.

Žalba je osnovana.

Ovaj sud je ispitao pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti kada je odlučio kao u izreci rješenja iz sljedećih razloga:

Tužbom se na zahtjev tužitelja, a u korist povlasne nekretnine u njihovu suvlasništvu traži preko poslužnih nekretnina u vlasništvu tuženika osnivanje služnosti nužnog prolaza u vidu prava kolnika (kako je navedeno u petitu tužbe-izreke prvostepene presude), što je tuženi dužan trpiti kao i da se navedeno pravo upiše u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina.

Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u smislu člana 205. Zakona o stvarnim pravima smatrajući da su tužitelji dokazali svoje tužbene navode i to kako njihova povlasna nekretnina nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze s javnim putem kao i da je korist od otvaranja nužnog prolaza za upravljanje povlasnom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini.

Međutim, osnovano žalba tuženika između ostalog ukazuje na bitne povrede postupka koje su u smislu člana 209. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP-a) bile od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, a u vezi člana 2. stav 1. istog Zakona.

Naime, žalba tuženika pravilno ukazuje da je prvostepeni sud pogrješio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja radi nužnog prolaza kao osnovan, ali je propustio odlučiti o naknadi za korištenje nužnog prolaza u smislu člana 205. stav 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima nalazeći da tuženi nije postavio takav zahtjev, te da je sud vezan za granice postavljenog zahtjeva u smislu člana 2. ZPP-a.

Tačno je da sud u smislu člana 2. stav 1. ZPP-a u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Međutim, odredba člana 205. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisuje da će sud u slučaju osnivanja nužnog prolaza svojom odlukom obavezati vlasnika nekretnine u čiju se korist nužni prolaz osniva da plati punu naknadu vlasniku nekretnine, dok je stavom 4. iste ove odredbe propisano da će sud svojom odlukom kojom osniva nužni prolaz odrediti obavezu vlasnika nekretnine u čiju korist se osniva taj prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, a koja ne može biti manja od one na koju bi imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje, te da će osnutak nužnog prolaza uvjetovati potpunom isplatom te naknade, ako se stranke u pogledu iste nisu drugačije dogovorile.

Imajući u vidu ovakvu odredbu člana 205. stav 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima iz iste proizilazi obaveza suda da po službenoj dužnosti kada odlukom utvrđuje postojanje prava služnosti nužnog prolaza utvrdi i visinu novčane naknade i kad nema zahtjeva vlasnika poslužnog dobra na što se pravilno ukazuje i žalbom.

Kako je prvostepeni sud svojom odlukom osnovao nužni prolaz u korist tužitelja kao vlasnika povlasnog dobra tj. usvojio kao osnovan njihov tužbeni zahtjev, ali istom presudom nije odlučio o naknadi koja pripada vlasnika poslužne nekretnine što je bio dužan u smislu člana 205. stav 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 1. u vezi člana 2. stav 1. ZPP-a pa je ovo nezakonito postupanje uticalo na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, na što žalba osnovano ukazuje radi čega je žalbu valjalo uvažiti, prvostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje u skladu sa članom 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će zakazati ročište i provjeriti da li među strankama postoji dogovor o visini naknade koju ima u vidu član 205. stav 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima (i koji bi bio dio izreke presude), pa ako takvog dogovora nema to ročište će održati kao pripremno radi predlaganja dokaza na okolnosti utvrđivanja visine naknade, nakon čega će provesti postupak i otkloniti navedene nedostatke o kojima je prethodno bilo riječi, dati razloge o svim bitnim činjenicama i prigovorima stranaka, a u vezi sa dokazima koje su stranke predložile odnosno izvele, koje će prvostepeni sud ponovno izvesti i ocijeniti nakon čega će donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

Obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, te će prvostepeni sud u ponovom postupku odlučiti o svim traženim troškovima postupka u svojoj konačnoj odluci pa i o troškovima ovoga žalbenog postupka u smislu člana 397. stav 3. ZPP-a."

(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, 18 0 P 048772 23 Gž od 22.2.2023. godine)