Zastava Srbije

BESPLATNO | Propisi BiH / Propisi RS / Propisi FBiH / Propisi Brčko distrikta BiH / Propisi Kantona Sarajevo / Propisi Tuzlanskog kantona / Propisi Zeničko-dobojskog kantona / Propisi Hercegovačko-neretvanskog kantona / Propisi Unsko-sanskog kantona / Propisi Zapadnohercegovačkog kantona / Propisi Srednjobosanskog kantona / Propisi Hercegbosanskog kantona / Propisi Posavskog kantona / Registar službenih glasila / Mišljenja i praksa / Neradni dani RS / Neradni dani FBiH / Neradni dani Brčko distrikta

OBAVEZIVANjE POSLODAVCA NA PLAĆANjE OBAVEZA KOJE SE ODNOSE NA DOPRINOSE ZA ZAPOSLENIKA

Zakon o doprinosima

član 11 stav 1 tačka a)


  • Tek nakon što se utvrde činjenice iz kojih je vidljivo da li je zaposleniku vršena isplata plata, a ako jeste, do kog datuma, poslodavac se može obavezati na plaćanje i to samo za neuplaćene obaveze koje proističu iz plata koje su tom zaposleniku isplaćene, jer se nakon prestanka isplate plata poslodavac više ne može obavezati na plaćanje doprinosa bez obzira na to da li je za vremenski period nakon prestanka isplate plate vršio predaju i ovjeru specifikacija uz isplatu plata nadležnoj Poreznoj ispostavi.

Obrazloženje:

"Iz sadržine spisa upravnog predmeta slijedi da je osporenim aktom odbijena kao neosnovana žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Porezne uprave - Kantonalni porezni ured u T. broj..., od 25.09.2012. godine, kojim je tužiocu naloženo da u roku od 8 dana izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza po zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 05.09.2012. godine, u iznosima koji su po vrstama poreza bliže navedeni u tabelarnom dijelu tačke I prvostepenog akta, što ukupno iznosi 67.001,09 KM.

U obrazloženju prvostepenog akta navedeno je da je tužilac podnio prigovor na zapisnik ističući da obračunate obaveze na platu i zatezne kamate na strani 4. u tački IV-1 tog zapisnika ne postoje, jer su u cijelosti izmirene.

U vezi s tim prigovorom prvostepeni organ navodi da su prvostepenim rješenjem "... prihvaćene uplate obaveza na platu za period kontrole od 2006. do 2008. godine, zaključno sa 08.06.2011. godine kod obračuna kamate...", odnosno da su obaveze na plate iskazane u "... finansijskim karticama poreznog obveznika prihvaćene kao tačne...", ali da "... za navedeni period porezni obveznik nije vršio predaju i ovjeru specifikacija uz isplatu plaća nadležnoj Poreznoj ispostavi."

U obrazloženju prvostepenog akta takođe se navodi da tužilac u drugom dijelu prigovora navodi da mu obaveze na platu u finansijskom knjigovodstvu za period od 01.09.2009. do 30.06.2012. godine iznose ukupno 37.897,91 KM.

S tim u vezi prvostepeni organ smatra da to nije stvarno stanje ukupnih obaveza i ukupnih uplata za navedeni period, jer je zapisnikom "... striktno navedeno da su uključene nepredate Specifikacije plaća nadležnoj poreznoj ispostavi i tu su uključene kompletne obaveze na plaću 2006-2012. godina, zbog zaduženja istih kod Porezne ispostave."

Vezano za prigovor tužioca na predmetni zapisnik u dijelu koji se odnosio na obaveze zaposlenika koji je radio polovinu radnog vremena (koji je, prema konstataciji prvostepenog organa sadržanoj u obrazloženju osporenog akta, sa drugom polovicom radnog vremena bio zaposlen u Doo "K." Ž.), prvostepeni organ je, pozivajući se na odredbe člana 2. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa ("Službene novine Federacije BiH" broj 64/08 i 81/08), istakao da se najniža osnovica bruto plate utvrđuje "... odvojeno za svaki mjesec kao umnožak najniže bruto satnice i punog radnog vremena u mjesecu za koji se vrši obračun (8 sati x broj radnih dana u mjesecu), a da najniža bruto satnica iznosi 2,97 KM".

Prigovor tužioca na predmetni zapisnik u dijelu koji se odnosio na obaveze zaposlenika koji u navedenom periodu nije uopšte radio (N. D.), prvostepeni organ je "odbacio" kao "neosnovan", ističući da tužilac nije obezbijedio "dokaz o trajnoj odjavi za navedenu radnicu od Fonda PIO-MIO".

Protiv prvostepenog akta tužilac je izjavio žalbu u kojoj je istakao razloge slične onima u tužbi.

Tuženi je osporenim aktom žalbu odbio kao neosnovanu nalazeći da su u obrazloženju prvostepenog rješenja poreski inspektori dali "jasna i detaljna obrazloženja za nalaganje datih poreznih obaveza, sa pozivom na konkretne materijalne propise, sa tabelarnim prikazima utvrđenih obaveza, koji ne dovode u sumnju pravilnost istih i koje drugostepeni organ cijeni kao zakonite i pravilne".

Osporenim aktom tuženi je kao neosnovane ocijenio navode žalbe koji se odnose na obaveze tužioca po osnovu doprinosa za zaposlenika koji u određenom periodu nije uopšte radio (raskinuo radni odnos), a za koga nije pribavljen dokaz o trajnoj odjavi kod Fonda PIO/MIO, te s tim u vezi, posebno istakao da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je izvršio razrez doprinosa za tog zaposlenika, budući da je izostao zakonski osnov koji bi predstavljao razlog nezaduživanja tužioca dodatnim obavezama doprinosa.

Tuženi je neosnovanim ocijenio i žalbene navode koji se tiču obaveza tužioca po osnovu plata zaposlenika koji je u određenom vremenu radio polovinu radnog vremena, istakavši da su obaveze obračunate po najnižoj satnici shodno kolektivnom ugovoru.

U obrazloženju osporenog akta tuženi, međutim, nije uopšte cijenio navode žalbe koji se tiču obavezivanja tužioca na plaćanje obaveza za koje je tužilac dostavio dokaze o plaćanju i za koje je prvostepeni organ utvrdio da su plaćene.

Imajući u vidu izloženo, sud smatra da je materijalno pravo nepravilno primjenjeno, te da je i činjenično stanje u prvostepenom postupku i u postupku po žalbi nepotpuno i nepravilno utvrđeno u pogledu činjenica odlučnih za zakonito i pravilno rješavanje ove upravne stvari, čime su na štetu tužioca bitno povrijeđena pravila upravnog postupka sadržana u odredbama člana 7., člana 133. stav 1. i člana 207. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99).

Pored toga, sud smatra da je tuženi prilikom donošenja osporenog akta povrijedio i odredbe člana 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99), kojima je propisano da se u obrazloženju drugostepenog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe, osim ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, kada se drugostepeni organ može u svom rješenju samo pozvati na razloge iznesene u prvostepenom rješenju, jer u konkretnom slučaju nije uopšte cijenio navode žalbe koji se tiču obavezivanja tužioca na plaćanje obaveza za koje je tužilac dostavio dokaze o plaćanju, jer po shvatanju suda prvostepeni organ u obrazloženju svog rješenja nije pravilno ocijenio navode koji se tim povodom iznose u žalbi.

Naime, iz sadržaja žalbe, kao i sadržaja prvostepenog akta proizilazi da su određene obaveze čije plaćanje je tužiocu naloženo stavom I tabelarnog dijela izreke prvostepenog akta plaćene prije donošenja tog akta, ali da je prvostepeni organ, bez obzira na postojanje dokaza o njihovom plaćanju, tužioca obavezao i na plaćanje tih obaveza, pravdajući to tvrdnjom da tužilac za sporni period nadležnoj Poreznoj ispostavi nije izvršio predaju i ovjeru specifikacija, koje činjenice (čak i da su u postupku dokazivane i dokazane) po shvatanju ovog suda ne mogu biti razlog za obavezivanje tužioca da plati već plaćene obaveze (osim kamata na neblagovremeno plaćene obaveze), budući da takva mogućnost nije predviđena odredbama važećeg materijalnog zakonodavstva.

U svakom slučaju tuženi je, shodno odredbama člana 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku, bio u obavezi ocijeniti i ove relevantne žalbene navode, što u konkretnom slučaju nije učinio.

Suprotno shvatanju tuženog, sud je našao da u obrazloženju prvostepenog rješenja nisu data jasna obrazloženja povodom obavezivanja tužioca na plaćanje već plaćenih poreznih obaveza, s tim što ovaj sud smatra da su obrazloženja iz prvostepenog akta koja su data tim povodom nejasna, kontradiktorna i nepotpuna, kao i da su u pogledu dva od tri bitna prigovora, koje je tužilac istakao na predmetni zapisnik o inspekcijskom nadzoru, data obrazloženja u suprotnosti sa važećim materijalnim zakonima.

Iz obrazloženja prvostepenog akta moglo bi se zaključiti da prigovori tužioca na predmetni zapisnik koji se odnose na već plaćene obaveze nisu uzeti u obzir iz razloga što je našao da za sporni period tužilac nije vršio predaju i ovjeru specifikacija uz isplatu plata nadležnoj Poreznoj ispostavi, koje činjenice, kako je naprijed navedeno, nisu pravno relevantne i ne predstavljaju zakonit osnov za (ponovno) obavezivanje tužioca na plaćanje već plaćenih obaveza.

Sud nije prihvatio kao osnovane i zakonite ni razloge prvostepenog organa date u vezi tužiočevog prigovora koji se tiče pravilnosti i zakonitosti obavezivanja tužioca da plati obaveze koje se odnose na doprinose za zaposlenika koji u određenom periodu nije uopšte radio (raskinuo radni odnos), a za koga nije pribavljen dokaz o trajnoj odjavi kod Fonda PIO/MIO.

S tim u vezi, sud ističe da je radi pravilnog rješavanja ovog spornog bitno utvrditi činjenice iz kojih je vidljivo da li je tom zaposleniku vršena isplata plata, i ako jeste, do kog datuma je vršena takva isplata, i da se tek nakon utvrđivanja tih činjenica tužilac može, shodno odredbama člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o doprinosima, obavezati za neuplaćene obaveze koje proističu iz plata koje su tom zaposleniku isplaćene, jer se nakon prestanka isplate plata tužilac, shodno istim odredbama, poslodavac više ne može obavezati na plaćanje doprinosa, bez obzira na to da li je za vremenski period nakon prestanka isplate plate vršio predaju i ovjeru specifikacija nadležnoj Poreznoj ispostavi.

Ovo stoga što se prema odredbama člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o doprinosima ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, i 1/02, 17/06 i 14/08), uplata doprinosa za obveznike doprinosa iz članka 4. tačka 2. istog Zakona, vrši isplatilac plate i drugih ličnih primanja prilikom svake isplate, i to na plate, naknade plata i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i van redovnog rada, u roku od sedam dana od dana kada je isplata izvršena, iz čega dalje proizilazi da su činjenice koje se tiču pitanja da li je tužilac vršio predaju i ovjeru specifikacija nadležnoj Poreznoj ispostavi, bez pravnog značaja za rješavanje ove upravne stvari u pogledu postojanja tih obaveza.

(...)

Pošto ni tužena strana pri donošenju osporenog akta, tj. pri odlučivanju o žalbi, nije vodila računa o navedenim nedostacima u pogledu primjene materijalnog prava, te pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, na osnovu odredaba člana 12. stav 1. tačka 2. i 4., te člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/05), valjalo je odlučiti kao u izreci.

U ponovnom postupku tuženi će, primjenom odredaba člana 239. stav 1. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99), sam otkloniti nedostatke na koje se ukazuje u ovoj presudi, a nakon toga po žalbi tužioca donijeti novo rješenje, ili će, ako nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, shodno odredbama člana 239. stav 2. Zakona o upravnom postupku, svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovni postupak, ukazujući mu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, vodeći računa o uputama i pravnim shvatanjima sadržanim u presudi."



(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 03 0 U 012887 14 U od 30.9.2015. godine)