NAKNADA ZA NEMATERIJALNU ŠTETU NA IME DUŠEVNIH BOLOVA ZBOG UMANjENjA OPĆE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI

Zakon o obaveznim osiguranjima u saobraćaju

član 40 stav 3 tačka c) podtačka 2)

Oštećenom koji je na dan nastanka štetnog događaja (saobraćajne nezgode) imao manje od 35 godina starosti, pripada naknada za nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti i to u visini od 620,00 KM za svakih 1% umanjenja opće životne aktivnosti.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom odlučeno je:

"Tuženom A. o. bb, Mostar, nalaže se da tužitelju E. R.na ime naknade štete nastale povređivanjem u saobraćajnoj nezgodi od 18.01.2022. godine isplati i to:

1. na ime naknade štete zbog umanjenja opće životne sposobnosti iznos od 20.400,00 KM,

2. na ime naknade štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 7.140,00 KM,

3. na ime naknade štete zbog pretrpljenog straha iznos od 3.130,00 KM,

na ime naknade štete zbog naruženosti iznos od 2.350,00 KM sa zateznim kamatama na ove iznose počev od podnošenja tužbe tj. od 01.11.2023. godine pa do isplate, a umanjeno za iznos od 15.300,00 KM koliko je tuženi pod 1 dobrovoljno isplatio tužitelju po gore navedenim osnovama, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

Sa viškom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 4.400,00 KM, za naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti u iznosu od 2.950,00 KM, tužitelj se odbija kao neosnovanim.

Sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete koji glasi: "Na ime naknade štete zbog isplaćenih iznosa za tuđu njegu i pomoć od strane trećih lica tužitelju u iznosu od po 400,00 KM mjesečno počev od završenog liječenja tj. od 01.05.2022. godine, pa do presuđenja sa zateznim kamatama na ove mjesečne iznose od dospijeća svakog mjesečnog iznosa koji dospijeva 10-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate. Na ime rente - izgubljene zarade zbog nastupjele nesposobnosti za rad tužitelja u mjesečnim iznosima najniže plaće u FBIH, odnosno u mjesečnom iznosu od po 543,00 KM od maja mjeseca 2022. godine do 31.12.2022.godine, od 01.01. do 31.12.2023. godine u mjesečnom iznosu od po 596,00 KM, od 01.01. do 31.12.2024.godine u mjesečnom iznosu od po 619,00 KM, od 01.01. 2025.godine do presuđenja u mjesečnom iznosu od po 1.000,00 KM sa zateznim kamatama na ove iznose od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji dospijeva 10-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.Na ime naknade buduće štete kao rente u iznosu od po 1.000,00 KM, sa zateznim kamatama na navedene iznose od dospijeća pa do isplate, a sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Tuženima se nalaže da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka, a sve u toku od 30 dana od dana donošenja presude", tužitelj se odbija kao neosnovanim.

Tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženoga D. P. sin M. O. bb, Č.a, koji glasi: "Tuženi D. P. sin M. O. bb, Č., nalaže se da tužitelju E. R.na ime naknade štete nastale povređivanjem u saobraćajnoj nezgodi od 18.01.2022. godine isplati i to:

4. na ime naknade štete zbog umanjenja opće životne sposobnosti iznos od 24.800,00 KM,

5. na ime naknade štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 7.140,00 KM,

6. na ime naknade štete zbog pretrpljenog straha iznos od 3.130,00 KM,

7. na ime naknade štete zbog naruženosti iznos od 5.300,00 KM sa zateznim kamatama na ove iznose počev od podnošenja tužbe tj. od 01.11.2023. godine pa do isplate a umanjeno za iznos od 15.300,00 KM koliko je tuženi pod 1 dobrovoljno isplatio tužitelju po gore navedenim osnovama.

Na ime naknade štete zbog isplaćenih iznosa za tuđu njegu i pomoć od strane trećih lica tužitelju u iznosu od po 400,00 KM mjesečno počev od završenog liječenja tj. od 01.05.2022.godine, pa do presuđenja sa zateznim kamatama na ove mjesečne iznose od dospijeća svakog mjesečnog iznosa koji dospijeva 10-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate.

Na ime rente - izgubljene zarade zbog nastupjele nesposobnosti za rad tužitelja u mjesečnim iznosima najniže plaće u FBIH, odnosno u mjesečnom iznosu od po 543,00 KM od maja mjeseca 2022. godine do 31.12.2022. godine, od 01.01. do 31.12.2023. godine u mjesečnom iznosu od po 596,00 KM, od 01.01. do 31.12.2024. godine u mjesečnom iznosu od po 619,00 KM, od 01.01.2025. godine do presuđenja u mjesečnom iznosu od po 1.000,00 KM sa zateznim kamatama na ove iznose od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji dospijeva 10-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate.

Na ime naknade buduće štete kao rente u iznosu od po 1.000,00 KM, sa zateznim kamatama na navedene iznose od dospijeća pa do isplate, a sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti.

Tuženima se nalaže da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka, a sve u toku od 30 dana od dana donošenja presude", odbija se u cijelosti kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka."

Protiv te presude žalbu su izjavili tužitelj i oba tužena.

Tužitelj presudu pobija u dijelu kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, i u odluci o troškovima postupka zbog svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom za ukidanje prvostepene presude u pobijanom dijelu.

Tuženi A. o. d.d. Sarajevo pobija prvostepenu presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev s prijedlogom za ukidanje ili preinačenje presude u pobijanom dijelu, uz zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 2.358,72 KM i troška sudske takse na žalbu.

Tuženi D. P. sin M. pobija prvostepenu presudu u odluci o troškovima postupka, s prijedlogom za preinačenje odluke o troškovima uz zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 1.583,00 KM.

U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženi D. P. osporava sve žalbene razloge s prijedlogom za odbijanje žalbe uz zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.583,00 KM.

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženog A. o. d.d. Sarajevo osporava sve žalbene razloge i predlaže odbijanje žalbe.

Tuženi A. o. d.d. Sarajevo u odgovoru na žalbu tužitelja osporava sve žalbene razloge i predlaže odbijanje žalbe, uz zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 2.358,72 KM.

Žalbe tužitelja i tuženog A. o. d.d. Sarajevo nisu osnovane, a žalba tuženog D. P. sin M. je djelimično osnovana protiv odluke o troškovima postupka.

Ovaj sud ispitao je pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti te odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

Predmet spora je zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale kao posljedica saobraćajne nezgode.

Iz utvrđenih činjenica u prvostepenom postupku slijedi:

- da je u saobraćajnoj nezgodi koja se desila dana 18.01.2022. godine u Čapljini nastala materijalna i nematerijalna šteta tužitelju kojom prilikom se tužitelj kretao cestom kada ga je udarilo vozilo čiji je vozač bio osiguran od odgovornosti za štetu kod prvotuženog A. o. d.d. Sarajevo,

-da se tužitelj liječio od povreda u bolnici u Mostaru, u trajanju od oko 20 dana, i da je nakon toga liječenje nastavio u Kantonalnoj bolnici u Bihaću,

-da je imao više operacija i dugotrajno liječenje, prelome, otežano kretanje, da je bio na bolovanju,

-da mu kod poslodavca nije produžen ugovor o radu na određeno vrijeme, a radni odnos prestao u martu 2023. godine,

-da je uslijed povreda kod tužitelja nastupila "promjena radne sposobnosti" uz mogućnost njegove prekvalifikacije i dokvalifikacije za druge poslove,

-da je tužitelj rođen 07.02.1987. godine,

-da je kod tužitelja uslijed povreda nastupilo umanjenje opšte životne aktivnosti od 40%, -da je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 22 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 110 dana i bolove slabog intenziteta 120 dana,

-da je trpio strah jakog, srednjeg i slabog intenziteta u trajanju 11 dana odnosno 60 dana i 120 dana,

-da je uslijed povreda nastupila naruženost srednjeg stepena,

-da je kod tužitelja nastupila promjena radne sposobnosti u smislu da nije sposoban za poslove NK radnika odnosno poslove koji iziskuju stajanje i hodanje u većem dijelu radnog vremena, ali da postoji mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije za druga zanimanja,

-da je saobraćajnu nezgodu skrivio drugotuženi kao osiguranik prvotuženog jer je grubo kršeći saobraćajne propise uzrokovao saobraćajnu nezgodu,

-da je drugotuženi, kao vozač vozila koje je udarilo oštećenoga, u krivičnom postupku oglašen krivim i pravosnažno osuđen za krivično djelo - teško djelo protiv javne sigurnosti.

Odluku o usvajanju dijela zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (stav 1. izreke) žalbom pobija tuženi A. o. d.d. i to za iznos od 17.720,00 KM, pravilno obrazlažući da iz izreke pobijane presude slijedi da je taj tuženi dužan još platiti razliku od ukupno utvrđene visine štete od 33.020,00 KM umanjeno za već isplaćeni iznos naknade od 15.300,00 KM što daje preostali iznos neplaćene naknade od 17.720,00 KM, a koji iznos ovaj tuženi osporava smatrajući ga neosnovanim.

Usvojeni dio zahtjeva tuženi A. o. d.d. pobija i temelji na tvrdnji o postojanju podijeljene odgovornosti za štetu udjelom tužitelja sa 50 %, a time i manju obavezu tuženoga na naknadu štete. Ovakav prigovor tuženi temelji na činjenicama utvrđenim iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke - da se tužitelj (oštećeni) u saobraćaju u času nezgode kretao na nepropisan način odnosno desnom stranom kolovoza (a ne lijevom) i kolovoznom trakom, a ne proširenjem pored kolovoza.

Pravilno je prvostepeni sud zauzeo stav da je neosnovan prigovor tuženih o podijeljenoj odgovornosti i za svoj stav dao jasne činjenične i pravne razloge na str. 11 zadnji stav obrazloženja, a što je utemeljio na činjenicama utvrđenih iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, kakvo utvrđenje i zaključak prihvata i žalbeni sud.

U prvostepenom postupku, pored ostalih, su utvrđene činjenice da se vozač vozila koje je udarilo tužitelja kretalo brzinom od najmanje 55 km/h dakle, većom od propisane najviše brzine 50 km/h; da je vozač toga vozila imao tehničke mogućnosti da kočenjem zaustavi vozilo prije kontakta sa pješakom (povrijeđenim) i da bi time saobraćajna nezgoda bila izbjegnuta, a time i povrede; da je uzrok nezgode neprilagođena brzina kretanja vozila, a prema uslovima puta i vremenskim uvjetima, da se (ako bi se) vozilo kretalo (a nije) prilagođenom brzinom mogao se izbjeći primarni kontakt sa povrijeđenim pješakom, da se oštećeni kao pješak nepropisno kretao kolovozom umjesto proširenjem puta uz kolovoz.

I žalbeni sud je mišljenja da iz ovih činjenica slijedi da nema doprinosa tužitelja - oštećenoga nastanku nezgode bez obzira što se on kretao nepropisno kolovozom, a ne proširenjem puta uz kolovoz. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, kako utvrđuje prvostepeni sud, slijedi da je vozač vozila mogao vidjeti pješaka na svojoj - desnoj strani kolovoza, da je mogao kočenjem vozilo zaustaviti prije kontakta sa pješakom čime bi udar u pješaka bio izbjegnut što je, po mišljenju žalbenog suda, najvažniji dio nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. Dakle, iako se pješak kretao nepropisnom stranom - desnom i trakom kolovoza, vještak konstatuje da je vozilo zbog udara u pješaka bilo oštećeno u svome središnjem i desnom dijelu, što sudu ukazuje da se pješak kretao desnim rubom kolovoza, jer je pored ostalih oštećenja na vozilu konstatovano i oštećenje stakla desnog fara (svjetla). Dakle, pješak se nije kretao daleko od ruba kolovoza da bi se, eventualno, zaključilo o nemogućnosti vozača da izbjegne udar u pješaka, a kretanja pješaka uz rub kolovoza je uključivalo objektivnu mogućnost da se udar izbjegne bilo kočenjem kako vještak zaključuje, ili po mišljenju žalbenog suda izbjeglo bi se i na način da je vozač, primijetivši pješaka, mogao blagovremenim reagovanjem i zaobilaženjem pješaka izbjeći kontakt s njime. Utvrđene činjenice ukazuju da vozač nije blagovremeno reagovao kočenjem ili zaobilaženjem pješaka, a to mu je bila dužnost po saobraćajnim pravilima.

Neosnovan je i navod da vozač nije mogao primijetiti pješaka u noćnim uvjetima vožnje.

Vještak jeste konstatovao da pješak nije nosio osvijetljeni prsluk, ali nije konstatovao da bi nezgoda bila izbjegnuta da nisu bili noćni uvjeti vožnje i da je pješak nosio osvjetljeni prsluk, već je kao konačan zaključak vještak konstatovao da je uzrok nezgode neprilagođena brzina kretanja i da je vozač imao mogućnost da vozilo zaustavi i izbjegne udar u pješaka, što on nije učinio. Uz sve prednje, ne može se zanemariti ni činjenica da je vozač vozila pravosnažno osuđen za krivično djelo - teško djelo protiv javne sigurnosti upravo iz događaja iz kojega se traži i naknada štete. Naravno to, općenito, ne isključuje mogućnost podijeljene odgovornosti za štetu, ali samo ako postoje uvjeti za takav zaključak, što u konkretnom ne postoji, kako je naprijed obrazloženo.

S toga je i žalbeni sud, kao i prvostepeni, stava da nema mjesta podijeljene odgovornosti oštećenog za štetu jer nema uvjeta za primjenu čl.192. Zakona o obligacionim odnosima koji normira podijeljenu odgovornost.

Žalba tuženoga A. o. d.d. nije osnovana ni protiv dosuđenog dijela zahtjeva za naknadu nematerijalne štete po svim vidovima jer je prvostepeni sud za naknadu štete zbog fizičkih bolova, straha i naruženosti naknadu dosudio u skladu sa utvrđenim činjenicama o jačini i trajanju fizičkih bolova i straha te stepenu naruženosti (strana 12. obrazloženja) i pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 38., čl. 39. i čl. 41. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju (fizički bolovi - čl. 38, strah - čl. 39. i naruženost-čl. 41.).

Vlastita analiza dokaza i njihova ocjena od strane žalitelja nije dovela u sumnju pravilnost ocjene dokaza od strane prvostepenog suda.

Neosnovani su žalbeni razlozi toga tuženoga o povredama odredaba parničnog postupka jer je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud ocijenio sve dokaze i jasno naveo činjenice koje je ocjenom utvrdio, što prihvata i žalbeni sud, a žalba konkretnim navodima o drugim povredama postupka i ne pobija presudu.

Temeljem prednjeg žalba tuženoga A. o. d.d. je odbijena, a prvostepena presuda u pobijanom usvojenom dijelu zahtjeva potvrđena temeljem čl. 226. Zakona o parničnom postupku.

Žalba tužitelja je osnovana protiv odluke o odbijanju dijela zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (4.400,00 KM) na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti (stav 2. izreke). Ovo s toga što iz utvrđenih činjenica iz medicinskih isprava temeljem kojih je izrađen nalaz vještaka slijedi da je tužitelj rođen 07.02.1987. godine, a saobraćajna nezgoda (štetni događaj) se desila 18.01.2022. godine, dakle na dan nastanka štetnog događaja kao dana relevantnog za pravo na ovu naknadu, tužitelj - oštećeni je imao manje od 35 godina starosti (34 godine i 11 mjeseci). S toga tužitelju pripada naknada za taj vid nematerijalne štete prema čl. 40. stav 3-c, tačka 2. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju gdje je propisano da oštećenom u starosnoj dobi od 20 do 35 godina starosti pripada naknada u visini 620,00 KM za svakih 1% umanjenja opće životne aktivnosti. Budući da tužitelj ima 40 % umanjenja (pripada kategoriji od 40 do 60 % umanjenja -stav 3-c, tačka 2) to slijedi da mu pripada naknada za taj vid štete u iznosu od 24.800,00 KM (40 % umnoženo sa 620 KM). Budući da je prvostepeni sud odbio taj zahtjev u iznosu od 4.400,00 KM, to je žalbeni sud uz pravilnu primjenu navedenog materijalnog prava, temeljem čl. 229. tačka 4. ZPP-a, preinačio prvostepenu odluku u tome dijelu i tužitelju dosudio dodatnih 4.400,00 KM sa zateznom kamatom od 01.11.2023. godine do isplate, u smislu čl. 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (docnja u novčanoj obavezi), kako je zahtjevom i traženo.

Ostali žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. Prvostepenom presudom je ukupno utvrđeni iznos naknade štete umanjen za ranije dobrovoljno isplaćeni dio naknade štete koju je tuženi A. o. d.d. platilo u iznosu 15.330,00 KM, te je tuženi obavezan platiti preostalu razliku neplaćenog iznosa naknade štete. Tužitelj i taj dio odluke pobija smatrajući da se ne zna koliko je naknade tuženi dobrovoljno platio za pojedini vid nematerijalne štete u ukupno plaćenom iznosu. Međutim, po mišljenju žalbenog suda to i nije od značaja za zakonitost pobijane presude u tome dijelu, jer se iz prvostepene (a sada i iz drugostepene) presude zna koliki iznos je presudom dosuđen na ime naknade svakog vida štete, te se zna koliki dio obaveze je ranije tuženi dobrovoljno platio (15.300,00 KM). Izračunom međusobnog odnosa (postotka %) ukupno dosuđene naknade štete i iznosa naknade za pojedini vid štete može se utvrditi koliki dio u procentu (postotku %) je dosuđen za pojedini vid nematerijalne štete u okviru ukupno dosuđene naknade za sve vidove štete. S toga izreka presude nije nerazumljiva niti proturječna kako žalba tvrdi.

Pravilno je odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete: za tuđu pomoć i njegu; štete na ime rente-izgubljene zarade, te na ime "buduće štete kao rente," u iznosima kao u stavu 3. izreke prvostepene presude.

Žalbeni sud prihvata utvrđenje i zaključak prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao uvjete za ostvarenje prava na naknade štete na ime tuđe pomoći i njege. U čl. 36. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju u F BiH, je propisan uvjet ako oštećeni " potrebe za pomoći i njegom ne može sam zadovoljiti uslijed pretrpljenih povreda," nadalje, da se ti troškovi naknađuju u visini stvarnih troškova pomoći i njege. U smislu čl. 8. i 123. stav 1. ZPP-a, za ostvarenje toga prava na tužitelju je teret dokazivanja činjenica - vrsta usluga tuđe pomoći i njege, dokazivanje nemogućnost da sebi sam tužitelj obavi te radnje pomoći i njege kao i visina troškova za pomoć i njegu. Činjenice o visini troškova tuđe pomoći i njege tužitelj nije dokazao, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, što takav zahtjev čini neosnovanim. Ove činjenice prvostepeni sud nije mogao utvrditi niti iz iskaza tužitelja u pogledu visine troškova, a traži se isplata 400,00 KM mjesečno na ime naknade takve štete. Dakle, nisu dokazane sve činjenice da bi se primijenila odredba čl. 36.Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju u F BiH. Teret dokazivanja činjenica o visini ove štete je bio na tužitelju, pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje žalbe da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije primijenio a trebao je primijeniti čl.127. Zakona o parničnom postupku - da će sud o naknadi štete "odlučiti prema svojoj ocjeni" Međutim, primjena čl. 127. ZPP-a dolazi u obzir samo "ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, … ali se tačna visina iznosa (štete)… ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni".

U konkretnom slučaju, činjenice o visini štete su mogle biti lako utvrđene i bez nesrazmjernih teškoća da je tužitelj izveo dokaze iz kojih bi sud utvrdio visine troškova za tuđu pomoć i njegu što bi bila i visina štete, što on nije učinio.

Prvostepenom presudom odbijen je i zahtjev za naknade materijalne štete u vidu "izgubljene zarade zbog nastupjele nesposobnosti za rad," za period od maja 2022. godine do presuđenja (2025. godine) u iznosima u visini najniže plaće u F BiH. Prvostepeni sud zahtjev odbija i konstatuje da ni takav zahtjev nije dokazan, kakvo mišljenje dijeli i žalbeni sud.

U smislu čl. 32. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju u F BiH, "naknada izgubljene zarade se određuje na osnovu razlike između naknade zarade koju je povrijeđeni imao tokom perioda privremene spriječenosti za rad i zarade koju bi ostvario da nije došlo do štetnog događaja." Ove činjenice "o visini isplaćenih naknada i onih koje bi ostvario da nije došlo do štetnog događaja," tužitelj nije dokazao. Tužitelj traži mjesečne iznose naknada u visini najniže plaće u F BiH, ali nije dokazao da bi mu pripadao upravo toliki iznos, niti je dokazao razliku između ostvarene i neostvarene zarade jer bi to bila visina štete, što on nije ni dokazivao.

Prvostepeni sud je utvrdio činjenice (strana 13. stav 4. obrazloženja) da su tužitelju u periodu 19.01.2022. godine (dan povrede) do 21.03.2023. godine (prestanak bolovanja) isplaćeni iznos 5,582, 82 KM (u 2022. godini) a za 2023. godinu (januar- mart) iznos 2.830,75 KM, što je ukupno 8.413,57 KM. Dakle, to su isplaćeni iznosi za vrijeme bolovanja, ali tužitelj nije dokazao da bi mu pripadalo više od tih iznosa naknade i koliko više bi mu pripadalo da bi sud mogao utvrditi razliku isplaćenih iznosa i pripadajućih iznosa i tako utvrditi visinu štete po tome osnovu.

Nadalje, iz utvrđenih činjenica slijedi da je radni odnos tužitelju poslodavac prekinuo u martu 2023. godine, ali ne iz razloga gubitka radne sposobnosti zbog povrede u predmetnoj nezgodi, već iz razloga što je isteklo vrijeme radnog odnosa na određeno vrijeme (iskaz svjedoka Đ. A., direktor poslodavca). Budući da tužitelj nakon prestanka radnog odnosa nije ni imao zaradu iz radnog odnosa to nije ni mogao izgubiti zaradu nakon prestanka radnog odnosa u martu 2023. godine, a naknadu štete traži za period i nakon prestanka radnog odnosa pa do presuđenja - 2025. godine.

Nadalje, odbijen je i zahtjev tužitelja za "naknadu buduće štete kao rente."

Član 33. stav 2. i 3. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju u F BiH, propisuje "naknada štete za izgubljenu zaradu (iz stava 1.) u slučaju trajne djelimične nesposobnosti za rad, određuje se na osnovu razlike odnosa zarade koju je oštećeni ostvarivao prije povređivanja i odnosa zarade koju oštećeni ostvaruje nakon povređivanja. Naknada se određuje i vidu mjesečne rente"

Dakle, i za ovaj vid štete nužno je dokazati činjenice o "zaradi koju je oštećeni ostvarivao prije povređivanja i zaradi koju oštećeni ostvaruje nakon povređivanja." Međutim, tužitelj zahtjevom traži mjesečne iznose od po 1.000,00 KM ubuduće dok za to postoje zakonski razlozi, ali nije dokazao činjenice o zaradi prije povrede, a posebno ne činjenice o zaradi nakon povrede jer su to bitne činjenice za ostvarenje toga prava. Uz ovo, tužitelj nije potpuno izgubio radnu sposobnost već je došlo do promjene radne sposobnosti (prvostepeni sud utvrdio, strana 14. stav 1. obrazloženja), te je na tužitelju bio teret dokazivanja činjenica - da li je i koliko je promijenjena radna sposobnost uticala na manju zaradu da bi sud utvrdio visinu manje zarade kao iznos štete, i dosudio je u vidu rente.

Neosnovan je i tužiteljev žalbeni razlog o povredama odredaba parničnog postupka. Suprotno žalbenim tvrdnjama prvostepeni sud je ocijenio sve dokaze pa i iskaz svjedoka Đ. A. (direktor poslodavca tužiteljeva) i nalaz Instituta za medicinska vještačenja (strana 14. stav 1. obrazloženja) i naveo činjenice koje je ocjenom utvrdio (razlog za prestanak radnog odnosa i nastanak promijenjene radne sposobnost, a ne gubitak radne sposobnosti).

Neosnovana je žalba tužitelja i protiv prvostepene odluke kojom je odbijen zahtjev u cijelosti protiv tuženoga P. D. (stav 4. cijeli). Drugotuženi Dr. P. je bio vozač vozila kojim je uzrokovana saobraćajna nezgoda i šteta, a sa prvotuženim A. o. d.d. imao je zaključen ugovor o obaveznog osiguranja od odgovornosti za štetu u saobraćaju. Prema čl.4. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju F BiH "na ugovore o obaveznom osiguranju u saobraćaju primjenjuju se odredbe propisa kojima se uređuju obligacioni odnosi, ako ovim zakonom nije utvrđeno drugačije." Osnovi prava na naknadu štete nastale u saobraćaju i visine naknade propisane su tim zakonom koji je poseban propis za ta pitanja, te se za utvrđivanje tih činjenica primjenjuju njegove odredbe. Društva za osiguranje dužna su zaključiti takve ugovore sa osiguranicima u smislu čl. 5., čl. 9. toga zakona. Društva za osiguranje dužno je naknaditi štetu oštećenom, a pod propisanim uvjetima imaju pravo na subrogaciju od štetnika po čl. 16 i čl. 25. istoga zakona.

Tako i Zakon o obligacionim odnosima u čl. 940. propisuje: "u slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem, samo ako treće oštećeno lice zahtjeva njenu naknadu," a čl. 941. propisuje "u slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze." Dakle, smisao i cilj osiguranja od odgovornosti za štetu (ovdje u saobraćaju) je da štetnik svoju odgovornost "prenese" na osiguravača koji štetu naknađuje oštećenome umjesto štetnika, uz pravo osiguravača da se regresira od štetnika, uz zakonom propisane uvjete. Stoga i žalbeni sud smatra da tuženi D. P. nije pasivno legitimisan u ovome sporu pa je tužbeni zahtjev protiv njega pravilno odbijen, a prvostepena presuda u toj odluci potvrđena temeljem čl. 226. Zakona o parničnom postupku.

Žalba tuženog D. P. sin M. je djelimično osnovana protiv odluke o troškovima postupka, čiju naknadu ovaj tuženi traži za sastav odgovora na tužbu 1.281,00 KM i za sastav obrazloženog podneska od 25.10.2024. godine iznos 900,00 KM.

Po ocjeni žalbenog suda osnovan je bio zahtjev ovog tuženog za naknadu troška za sastav odgovora na tužbu jer je to parnična radnja za čije poduzimanje je tuženi pozvan od suda i kojom se tuženi upušta u raspravljanje, pa kako je u odnosu na njega tužbeni zahtjev odbijen, dakle ovaj tuženi uspio u sporu, to ima pravo na naknadu ovog troška u smislu čl. 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te prvostepena odluka o troškovima postupka u odnosu na ovoga tuženoga preinačena i obavezan tužitelj da mu naknadi troškove za sastav odgovora na žalbu po punomoćniku advokatu.

Međutim, neosnovan je njegov zahtjev za naknadu troška u iznosu 900,00 KM za sastav pripremnog podneska od 25.10.2024. godine, jer sadržajem podneska samo se potvrđuje da je punomoćnik primio nalaz vještaka i konstatuje činjenice iz njega, pa slijedi da podnesak nije bio neophodan u postupku, pa ni trošak za tu procesnu radnju nije potrebni trošak u smislu čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa je odbijen zahtjev za naknadu toga troška.

Pravilna je prvostepena odluka o parničnim troškovima u odnosu na tužitelja i prvotuženoga (svako snosi svoje troškove) jer su oni djelimično uspjele u sporu (usvojen i odbijen dio zahtjeva) shodno čl. 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Budući da prvotuženi nije uspio sa žalbom, to su odbijeni njegov zahtjevi za naknadu troška za sastav žalbe u smislu čl. 386. stav 1. ZPP-a.

Odbijeni su i zahtjevi tužitelja i oba tuženika za naknade troškova za sastav odgovora na žalbe, jer to nisu neophodne parnične radnje u žalbenom postupku pa ni trošak u povodu njih nije potrebni trošak u smislu čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku."

(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 P 057434 25 Gž od 8.12.2025. godine)