Zastava Srbije

Nadležnost suda bosne i hercegovine za ocjenjivanje zakonitosti pojedinačnih i opštih podzakonskih akata

Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine

član 8 stav 2 tačka a)


  • Sud Bosne i Hercegovine je naročito nadležan da ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri obavljanju javnih dužnosti organa vlasti Bosne i Hercegovine za čije ispitivanje zakonitosti nisu nadležni redovni sudovi entiteta niti Ustavni sud BiH, te nije predviđeno nijedno drugo sudsko preispitivanje.

Obrazloženje:


Obrazloženje:

"Rješenjem vijeća za upravne sporove ovog Suda,broj i datum navedne u uvodu, odbačena je tužba podnesena protiv Pravila 88/18 o odvojenom računovodstvu tužene Regulatorne agencije za komunikacije BiH broj: … od 29.08.2018. godine iz razloga što je vijeće za upravne sporove zaključilo da Pravilo 88/18 o odvojenom računovodstvu tužene, koje ne predstavlja individualni konačni upravni akt u smislu čl. 8. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj: 19/02 do 74/10), nego ima karakter normativnog akta koji se odnosi na neograničen broj lica i predstavlja provedbeni propis donesen u svrhu provođenja Zakona o komunikacijama, kako to propisuje Zakon o upravi. Predmetni akt nema obilježje individualnog akta niti općeg konačnog upravnog akta, na osnovu kojeg se odlučuje o nekom konkretnom pravu ili obavezi građana ili pravnih lica, pa se protiv takvog općeg akta ne može voditi upravni spor.

Protiv navedenog rješenja vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine tužitelj-podnosilac zahtjeva za preispitivanje sudske odluke je blagovremeno podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev) zbog povrede zakona BiH i povrede pravila postupka, tj. ZUP i ZUS BiH, sa prijedlogom da Apelaciono odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine uvaži zahtjev, ukine pobijano rješenje vijeća za upravne sporove Suda BiH i predmet vrati na ponovni postupak i odluku Suda BiH.

U zahtjevu se ističe da je netačno i nezakonito obrazloženje preispitivanog rješenja Suda BiH da akt koji tužitelj osporava nije konačan akt u smislu pravilne primjene odgovarajućih zakonskih odredbi odnosno da se radi normativnog akta koji se odnosi na neograničen broj lica i predstavlja provedbeni propis donesen u svrhu provođenja Zakona o komunikacijama, kako to propisuje Zakon o upravi, zbog čega se protiv navedenog akta ne može voditi upravni spor, na čemu insistira tužitelj. U zahtjevu se nadalje ističe da je članom 8. stav 2.tačka a) Zakona o Sudu BiH jasno regulisna upravna nadležnost Suda BiH te je navednom odrebom propisano da je Sud BiH naročito nadležan da ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri vršenju javnih dužnosti organa vlasti BiH iz stava 1.ovog člana, za koje zakonom nije predviđeno sudsko preispitivanje. Shodno navednom posebno ističe da je zabrinjavajuće da Sud BiH nije mogao jedno jednostavno pravno pitanje kakvo je pitanje ocjene zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, riješiti na zakonit i pravilan način i u zakonom propisanom postupku, već je ovo pitanje pokušao riješiti donošenjem nezakonitog rješenja, gdje je kroz upravni postupak i po ovlaštenjima rezervisanim isključivo za upravne akte pokušao riješiti navedni spor.

U odgovoru na zahtjev tužena predlaže da Sud Bosne i Hercegovine donese odluku kojom se zahtjev tužioca odbije kao neosnovan.

Zahtjev za preispitivanje sudske odluke je osnovan.

Preispitivanim rješenjem vijeća za upravne sporove ovog Suda,broj i datum navedne u uvodu, odbačena je tužba podnesena protiv Pravila 88/18 o odvojenom računovodstvu tužene Regulatorne agencije za komunikacije BiH broj: … od 29.08.2018. godine iz razloga što je vijeće za upravne sporove zaključilo da Pravilo 88/18 o odvojenom računovodstvu tužene, koje ne predstavlja individualni konačni upravni akt u smislu čl. 8. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj: 19/02 do 74/10), nego ima karakter normativnog akta koji se odnosi na neograničen broj lica i predstavlja provedbeni propis donesen u svrhu provođenja Zakona o komunikacijama, kako to propisuje Zakon o upravi. Predmetni akt nema obilježje individualnog akta niti općeg konačnog upravnog akta, na osnovu kojeg se odlučuje o nekom konkretnom pravu ili obavezi građana ili pravnih lica, pa se protiv takvog općeg akta ne može voditi upravni spor.

Iz spisa predmeta ove upravne stvari proizilazi da je vijeće za upravne sporove, u obrazloženju preispitivanog rješenja, konstatovalo da akt koji tužitelj tužbom osporava nije konačni upravni akt, odnosno nije akt koji je institucija BiH donijela primjenom zakona države BiH, te da se protiv takvog akta ne može voditi upravni spor, jer osporeni akt nema elemente koje po Zakonu mora sadržavati. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je ukazalo, u obrazloženju rješenja da je, prema odredbama čl. 8. i 9. Zakonu o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 19/02 do 74/10) propisano da se upravni spor kod Suda BiH može voditi samo protiv konačnog upravnog akta kojeg su donijele institucije BiH pobrojane u članu 4. istog zakona (ministarstva BiH, javne korporacije, javne agencije, institucije Brčko Distrikta BiH i sl.), a da je konačni upravni akt u smislu navedenog zakona, akt koji nadležna institucija donosi rješavajući o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Međutim, osporeni akt, Pravilo 88/18 je opšti pravni akt donijet od strane Regulatorne agencije za komunikacije koja u skladu sa Zakonom o komunikacijama ima status pravnog lica te je navedeno pravilo konačan i izvršan akt protekom roka objave u "Službenom glasniku BiH".

Ukonkretnom slučaju, zauzimanjem stava da pravila koja donosi tužena, kao pravno lice, a kojima se propisuju pravne norme obavezujuće za pravne subjekte nisu akti čija se zakonitost može ispitati u upravnom sporu, neizbježno se mora postaviti pitanje, da li je za ovakve pravne akte u Bosni i Hercegovini obezbjeđena sudska zaštita, a ako nije obezbjeđenja kako to smatra vijeće za upravne sporove, u tom slučaju je direktno prekršen član 6. I 13. Evropske konvencijeo zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Osporavni akt nesumnjivo utiče na građanska prava i obaveze tužioca jer, suprotno Zakonu, nameće obaveze za čije ispunjenje su neophodna dodatna angažovanja, utrošak resursa, dodatna ulaganja i dodatne troškove i također utiče na rad samo onih operatere sa značajnom tržišnom snagom i nameće obazu samo pojedinim, a ne svim operaterima. Sve navedno ukazuje da se na navedeni način, propisivanjem ovakvih pravila koja utiču na rad i poslovanje samo pojedinih pravnih subjekata, država miješa u prava tužioca garantovana Evropskom konevncijom što je utvrdio i Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi kada je našao da se mjerom zadiranja u prava zagarantovana evropskom konvecnijom može smatrati opšti pravni akt ukoliko postoji rizik da pojedinac trpi i bez impementacije takvog opšteg akta,(Presuda 5029/71, Klass and Others vs Federal republic of Germany,stav 33-34)

Ako se uzme da je osporeno Pravilo, po svojem sadržaju opšti normativni akt, a doneseno je na temelju odredbi Zakona o Komunikacijama, to ukazuje na činjenicu da akt mora biti utemeljen na zakonu, jer samo mjerodavni zakon može dati ovlaštenje za donošenje opšteg akta te odrediti postupak njegovog donošenja kao i granice normativnog sadržaja, a u postupku ocjene zakonitosti opšteg akta Sud Bosne i Hercegovine, na temelju odredbe člana 8. stav 2. tačka a) Zakona o Sudu BiH, je nadležan da ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, odnosno ocjenjuje saglasnost tog akta sa zakonom. Stoga je u ovom upravnom sporu za ocjenu zakonitosti osporenog Pravila nadležno vijeće za upravne sporove. Sve navedno jasno ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o aktu za čije ispitivanje zakonitosti nisu nadležni redovni sudovi entiteta niti, Ustavni sud BiH, te nije predviđeno nijedno drugo sudsko preispitivanje izuzev naročite nadležnosti Suda BiH, propisane odredbom stava (2) tačka a) člana 8. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine. Da je nesumnjivo Sud Bosne i Hercegovine nadležan za postupanje u ovom upravnom sporu na osnovu navedene lex spetialis odredbe, proizilazi i iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (tačka 23) u predmetu broj U 1/19, čije je donošenje inicirao Sud Bosne i Hercegovine, tj. Predsjednik Upravnog odjeljenja Suda, povodom ocjene kompatibilnosti Uputstva o izmjeni i dopuni Uputstva o postupku provođenja posrednih izbora za organe vlasti u BiH obuhvaćenim izbronim zakonom BiH, da "Ustavni sud smatra da je nadležnost redovnih sudova da provjere da li je administrativni propis, kao što je Uputstvo o izmjeni i dopunama CIK-a, u skladu sa Izbornim zakonom i Ustavom Federacije BiH."

Stoga, s obzirom na gore navedeno, vijeće za upravne sporove Upravnog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine je dužno da u predmetnom sporu pravilno primijeni materijalno pravo, odnosno odredbu stava (2) tačka a) člana 8. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da je Sud Bosne i Hercegovine naročito nadležan da "ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i opštih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri obavljanju javnih dužnosti organa vlasti Bosne i Hercegovine iz stava (1) ovog člana, za koje zakonom nije predviđeno sudsko ispitivanje."

S obzirom na izloženo, Apelaciono upravno vijeće Suda Bosne i Hercegovine ocjenilo je rješenje vijeća za upravne sporove ovog suda, nepravilnim i nezakonitim, a zahtjev za preispitivanje osnovanim te ga je uvažilo primjenom odredbe člana 54. stav 3. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 19/02 do 74/10), tako što je ukinulo osporeno rješenje vijeća za upravne sporove, te predmet dostavlja vijeću za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine na ponovno odlučivanje."

 

(Presuda Suda BiH, S1 3 U 031238 19 Uvp od 18.4.2019. godine)