• Agencija za državnu službu, kao institucija koja provodi konkursnu proceduru, može na zahtjev institucije oglasiti upražnjeno radno mjesto rukovodećeg državnog službenika putem internog natječaja, što je i logično jer se na taj način iz unutrašnjih resursa popunjavaju upražnjena radna mjesta bez upošljavanja novih državnih službenika.

Obrazloženje:

"Iz razloga osporenog rješenja proizilazi da je tuženi organ odlučujući u ponovnom postupku po žalbi V. Đ. istu uvažio i i poništio akt broj:... od 10.01.2013. godine, akt broj:... od 10.01.2013. godine i rješenje Ministarstva sigurnosti BiH, broj:... od 17.09.2012. godine, te poništio interni oglas za popunu upražnjenog radnog mjesta rukovodećeg državnog službenika - Glavni inspektor u Inspektoratu Ministarstva sigurnosti BiH, po internom oglasu objavljenom na internet stranici Agencije za državnu službu BiH od 11.04.2012. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom organu. Ovako je odlučio tuženi organ, kako to proizilazi iz obrazloženja pobijanog rješenja, jer je u postupku koji je prethodio donošenju konačnog upravng akta, utvrdio da je postupak popunjavanja upražnjenog radnog mjesta po internom oglasu za rukovodećeg državnog službenika - Glavni inspektor u Ministarstvu sigurnosti BiH proveden suprotno odredbi člana 28 i člana 7. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH" broj: 12/02 do 40/12). Taj svoj zaključak tužitelj obrazlaže na način da je odredbom člana 28. Citiranog zakona propisano da se rukovodeći državni službenik imenuje aktom nadležne institucije, po prethodno pribavljenom mišljenju Agencije, s liste uspješnih kanditata koji su prošli javni konkurs. Članom 7. Ovog zakona određena su radna mjesta državnog službenika, a stavom 1. a) rukovodećim državnim službenikom se smatra sekretar i sekretar sa posebnim zadatkom i pomoćnik ministra, pomoćnik direktora i glavni inspektor. Stoga tuženi zaključuje da je mjesto glavnog inspektora, mjesto rukovodećeg državnog službenika i da za popunu ovog radnog mjesta mora biti raspisan javni natječaj. Raspisivanjem internog natječaja, pogrešno je primjenjen predmetni zakon, zbog čega je čitava procedura nepravilna i nezakonita.

Ovakav zaključak tuženog organa je nepravilan i nezakonit i poslijedica je pogrešne primjene materijalnog prava, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je u konačnici imalo za poslijedicu donošenje pogrešnog zaključka od odlučnim pravno relevantnim činjenicama.

Naime, Zakonom o državnoj službi u intitucijama BiH uređuje se pravni status državnih službenika u institucijama BiH (član 1. Citiranog zakona). Poglavljem II ovog zakona propisana su radna mjesta u državnoj službi. Članom 7. Ovog zakona ("Izmjene i dopune Zakona o državnoj službi u instutucijama BiH "Sl.Glasnik BiH", broj 48/05) utvrđeno je da je radno mjesto glavnog inspektora mjesto rukovodećeg državnog službenika. U poglavlju IV. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, koji nosi naziv "Upražnjena radna mjesta, premještaj, zapošljavanje, ocjena rada, unapređenje" članom 19. propisano je da ako u instituciji postoji upražnjeno mjesto koje se ne može popuniti internim premještanjem državnog službenika zaposlenog na sličnom radnom mjestu u instituciji, institucija može, u skladu sa aktom iz člana 32. stav 4. ovog zakona, prvo interno oglasiti to mjesto (Izmjene i dopune Zakona o državno službi u institucijama BiH "Službeni glasnik BiH", broj 43/09).

Suština ovog upravnog spora jeste u odgovoru na pitanje da li je Agencija za državnu službu, kao institucija koja provodi konkursnu proceduru, mogla na zahtjev institucije oglasiti upražnjeno mjesto putem internog natječaja ili samo i isključivo putem javnog natječaja. Ovo sudsko vijeće ukazuje da pravilnim tumačenjem citiranih odredbi jasno i nedvosmisleno proizilazi da je procedura internog natječaja dopuštena u konkretnom slučaju. Ovo je i logično jer se na taj način iz unutrašnjih resursa popunjavaju upražnjena radna mjesta bez upošljavanja novih državnih službenika. Ovo jeste racio citirane zakonske odredbe, a da je zaključak ovog vijeća tačan potvrđuje i akt Vijeća ministara BiH broj:... od 28.05.2013. godine, kojim se na zastupničko pitanje poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na 47. Sjednici Predstavničkog doma održanoj 18.04.2013. godine "Može li rukovodeći državni službenik u institucijama BiH biti imenovan putem internog oglasa" Vijeće ministara BiH očitovalo na 51. Sjednici održaoj dana 28.05.2013 godine Odgovorom, broj gornji na način da "Zaključno, rukovodeći državni službenik u institucijama BiH može se putem internog oglasa imenovati na radno mjesto pomočnika ministra, pomoćnika direktora, glavnog inspektora i sekretara u instituciji, a ne može samo na radno mjesto sekretara sa posebnim zadatkom.

Iz svega prednjeg navedenog proizilazi da se imenovanje rukovodećeg državnog službenika može provesti i putem internog natječaja, tim više jer je u spomenutom poglavlju IV. Citiranog zakona, odredbom čl. 20. (Interno oglašavanje) propisano da Agencija za državnu službu oglašava upražnjeno radno mjesto, dok se stavom 2. Istog člana propisuje da se interni oglas objavljuje najmanje mjesec dana prije krajnjeg roka za prijave u "Službenom glasniku BiH" i u instituciji u kojoj se upražnjeno mjesto pojavilo, a stavom 3. Ovog člana se propisuje sadržaj internog oglasa. I ova odreba zakona ukazuje da je stvarna volja zakonodavca bila da se omogući popunjavanje upražnjenih radnih mjesta državnih službenika i postupkom internog oglašavanja a ne samo eksternog (javnog) oglašavanja, kako to pogrešno zaključuje tuženi organ.

U odnosu na navod tužbe da je tuženi organ prekoračio granice svoga ovlaštenja, ovo sudsko vijeće ukazuje da je Odlukom o osnivanju Odbora državne službe za žalbe ("Službeni glasnik BiH", broj 16/02) članom VII. propisiano da Odbor u skladu sa Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH, njegovim podzakonskim aktima je odgovoran za razmatranje svih konačnih odluka, preduzetih ili propuštenih radnji institucija ili Agencija koja se odnose na status državnih službenika i to na zahtjev državnog službenika na koga se sporna odluka, preduzeta ili propuštena radnja odnosi, institucije gdje službenik obavlja dužnost, Agencije. Iz ovakve definicije proizilazi da je djelokrug rada i odlučivanja Odbora državne službe za žalbe ograničen na razmatranje pitanja pravilnosti i zakonitosti samo kada je u pitanju status državnog službenika a da njegov djelokrug i opseg poslova nije poništenje natječaja za upražnjena radna mjesta državnih službenika.

Sud nije posebno odlučivao o tužiteljevom zahtjevu za odlaganjem izvršenja konačnog upravnog akta jer je donošenjem ove presude riješen i zahtjev tužitelja po tom osnovu. Naime, donošenje ove presude prestale su pravne poslijedice pobijanog akta, a pravna poslijedica poništenja akta djeluju unatrag, od trenutka donošenja ranijeg rješenja, pa je odlučivanje o ovom tužbenom zahtjevu bespredmetno.

Odluka o troškovima upravnog spora zasniva se na odredbi člana 61. Zakona o upravnim sporovima BiH, pa kako je tužitelj u ovom upravnom sporu uspio sa svojim zahtjevom, to mu pripada pravo na taksu na tužbu u iznosu od 100,00 KM i taksu na presudu u iznosu od 100,00 KM, ukupno iznos od 200,00 KM.

U ponovnom postupku, tuženi organ će imati u vidu istaknute prigovore suda i otkloniti uočene nedostatke, pravilno primjeniti materijalno pravo i donijeti zakonitu odluku.

Imajući u vidu navedeno, Sud je primjenom odredbi člana 37. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj: 19/02) donio odluku kao u dispozitivu presude."

(Presuda Suda BiH, S1 3 U 012615 13 U od 22.7.2013. godine)