IMOVINA KOJA NIJE BILA PREDMET PODJELE U UGOVORU O DIOBI BRAČNE STEČEVINE

Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine

član 252 stav 1

Kada je nesporno da je nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prednika tuženog, te da nije bila predmet podjele u ugovoru o diobi bračne stečevine, ista predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prednika tuženog sa suvlasništvom od po 1/2.

Obrazloženje:

"Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Tuzli, broj... od 15.12.2020. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i preminulog Z.S. čine nekretnine, sa udjelom od po 1/2, označene kao k.č.br..../14, Poslovna zgrada u privredi, površine 55 m2, upisana u zk. uložak broj:... k.o.... i k.č.br...., suvlasnički dio... na nekretnini označenoj kao k.č.br.... povezano sa vlasništvom na posebnom dijelu zgrade - stanu koji se nalazi u ulici..., trosoban, a sastoji se od 3 sobe, kuhinje i ostalih pomoćnih prostorija, sprat 6, stan broj 26, površine 79 m2, upisan u zk. uložak broj:..., k.o...., a što je tuženi E.S. dužan priznati i trpjeti da se u zemljišnoknjižnom uredu tužiteljica upiše sa pravom vlasništva sa dijelom od 1/2 na navedenim nekretninama. Tužiteljica je obvezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 7.088,65 KM, dok je tuženi sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog do potraživanog odbijen.

Drugostupanjskom presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj... od 16.01.2023. godine žalba tužiteljice djelomično je uvažena, prvostupanjska presuda djelomično je preinačena, na način da je utvrđeno da je nekretnina označena kao k.č.br...., Poslovna zgrada u privredi, površine 55 m2, upisana u zk. uložak broj:... k.o...., bračna stečevina tužiteljice i oca tuženog Z.S., da je tužiteljica suvlasnica od ½ predmetne nekretnine, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišnim knjigama kao suvlasnica od ½. Preinačena je i odluka o troškovima postupka na način da je tužiteljica obvezana tuženom na ime naknade troškova postupka platiti 1.257,82 KM, dok je tuženi obvezan tužiteljici za troškove žalbenog postupka platiti 549,90 KM.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je blagovremeno izjavio tuženi, i to zbog povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209 Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud usvoji reviziju i preinači drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe i potvrđivanjem prvostupanjske presude, uz obvezivanje tužiteljice na naknadu troškova revizijskog postupka.

Tužiteljica nije dostavila odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom članka 241 stavak 1 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), ovaj revizijski sud je donio odluku kao u izreci.

Revizija nije osnovana.

Po revizijskom razlogu povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209 Zakona o parničnom postupku, revizija je neosnovana jer tuženi ne navodi u čemu se konkretno ogleda povreda pravila postupka, odnosno na koji način i od strane kojeg suda je počinjena, kao i koje je pravilo iz navedenog članka povrijeđeno. Istovremeno se naglašava da ovaj sud po službenoj dužnosti ne ispituje povredu pravila postupka, već jedino pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 241 stavak 1 Zakona o parničnom postupku).

Kada je u pitanju primjena materijalnog prava, tuženi se poziva na primjenu ranije važećeg Obiteljskog zakona, prema kojem je tužiteljica imala dokazati da predmetna nekretnina, kao predmet bračne stečevine, jeste stečena u braku zajedničkim radom i u kojem omjeru. Tuženi smatra da drugostupanjski sud pogrešno primjenjuje i pobijanu presudu temelji na novom Obiteljskom zakonu, prema kojem je sva imovina stečena za vrijeme trajanja braka zajednička i to u jednakim dijelovima, ukoliko bračni partneri nisu drugačije ugovorili.

Prema relevantnom činjeničnom utvrđenju pobijane i prvostupanjske presude, tužiteljica je sa ocem tuženog, Z.S. (prednik tuženog), bila u braku od 1982. do 2006. godine, kada je brak pravomoćno razveden. Tužiteljica i prednik tuženog su 25.01.2010. godine, pred notarkom A. K., zaključili Ugovor o diobi bračne stečevine, pod brojem..., kojim su utvrdili imovinu koja čini bračnu stečevinu (predmet podjele), podijelili tako utvrđenu imovinu kao bračnu stečevinu, te utvrdili da jedno prema drugom neće dalje postavljati nikakve zahtjeve po dijelovima bračne stečevine kako su utvrdili tim ugovorom. Predmetna nekretnina (označena kao k.č.br...., Poslovna zgrada u privredi, površine 55 m2, upisana u zk. uložak broj:... k.o....), nije bila predmet utvrđivanja, niti podjele bračne stečevine po navedenom Ugovoru o diobi bračne stečevine. Nadalje, nesporno je i da je prednik tuženog preminuo 20.11.2011. godine, nakon čega je svu imovinu iza umrlog naslijedio tuženi pravomoćnim rješenjem i pravomoćnim dopunskim rješenjem o nasljeđivanju. U okviru naslijeđene imovine nalazi se i predmetna nekretnina.

Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je predmetna nekretnina u njenom suvlasništvu kao bračna stečevina, s obrazloženjem da je tužiteljica utvrdila sa pravnim prednikom tuženog koja je imovina bračna stečevina i to Ugovorom o diobi bračne stečevine, da u tom ugovoru ne stoji da u bračnu stečevinu ulazi predmetna nekretnina, te da se tim ugovorom odrekla daljeg potraživanja na ime dijelova bračne stečevine nekadašnjeg bračnog partnera. Osim toga, prvostupanjski sud se poziva i na pravomoćna rješenja o nasljeđivanju, koja tužiteljica nije osporavala, a prema kojim je tuženi jedini nasljednik imovine svog prednika, u okviru koje imovine se nalazila i predmetna nekretnina. Na koncu, prvostupanjski sud je mišljenja da je tužiteljica bila dužna da dokaže svoj doprinos u stjecanju predmetne nekretnine, jer je nesporno da je predmetna nekretnina stečena prije stupanja na snagu novog Obiteljskog zakona iz 2005. godine.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu po pitanju predmetne nekretnine, utvrđujući da se radi o bračnoj stečevini od po ½ tužiteljice i prednika tuženog. Taj sud smatra da kako predmetna nekretnina nije bila predmet diobe po Ugovoru o diobi bračne stečevine, ne može se smatrati da je riješena po tom ugovoru, dok se na svu imovinu kao bračnu stečevinu ima primijeniti novi Obiteljski zakon iz 2005. godine kao važeći zakon u vrijeme razvoda braka tužiteljice i prednika tuženog.

U ovoj pravnoj stvari, gdje je brak između tužiteljice i prednika tuženog Z.S. zaključen 1982. godine i razveden 2006. godine, imao se primijeniti Obiteljski zakon ("Sl.novine F BiH", br. 35/05 i 41/05) i to prema članku 384 stavak 1 navedenog zakona, prema kojem se svi postupci u predmetima koji nisu okončani do stupanja na snagu tog zakona imaju završiti prema odredbama tog zakona.

Prema članku 251 stavak 1 Obiteljskog zakona, bračnu stečevinu čini imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka. Predmetna nekretnina je nesporno stečena za vrijeme trajanja braka između tužiteljice i prednika tuženog. Obzirom da se radi o bračnoj stečevini, bračni partneri su suvlasnici predmetne nekretnine, osim ako nisu drugačije ugovorili, a kako propisuje odredba članka 252 stavak 1 Obiteljskog zakona.

Proizilazi da predmetna nekretnina, kako je nesporno stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prednika tuženog, te kako nije bila predmetom podjele u Ugovoru o diobi bračne stečevine, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prednika tuženog sa suvlasništvom od po ½, kako je i riješeno pobijanom presudom. Ovo stoga jer su pitanje bračne stečevine tužiteljica i prednik tuženog mogli na drugačiji način od propisanog člankom 251 stavak 1 Obiteljskog zakona riješiti ugovorom, sukladno članku 252 stavak 1 Obiteljskog zakona, a što Ugovorom o diobi bračne stečevine nisu učinili. Nadalje, tužiteljica se nije mogla odreći bilo kakvih zahtjeva u vezi predmetne nekretnine kao bračne stečevine u Ugovoru o diobi bračne stečevine, a na što se revizija poziva, jer predmetna nekretnina nije bila obuhvaćena predmetom ugovaranja kod diobe bračne stečevine. Također, kako predmetna nekretnina u Ugovoru o diobi bračne stečevine nije utvrđena kao bračna stečevina, ona kao takva nije ni podijeljena, odnosno dodijeljena niti jednoj strani navedenim ugovorom. Obzirom na navedeno - da predmetna nekretnina nije bila predmetom Ugovora o diobi bračne stečevine, odnosno da nije dogovoreno da se smatra bračnom stečevinom, da se stoga tužiteljica nije mogla odreći svog zahtjeva po toj nekretnini kao bračnoj stečevini, kao i da predmetna nekretnina nije podijeljena, odnosno Ugovorom nije pripala niti jednoj od ugovornih strana, to nije bilo smetnje za rješavanje statusa predmetne imovine kao bračne u sudskom postupku i to upravo na način na koji je to i riješeno pobijanom presudom.

Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantno materijalno pravo Obiteljskog zakona iz 2005. godine u presudi koju revizija neosnovano pobija. Kako ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je reviziju odbio kao neosnovanu temeljem odredbe članka 248 Zakona o parničnom postupku.

Zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav revizije odbijen je primjenom članka 386 stavak 1, a u vezi s člankom 397 stavak 1 Zakona o parničnom postupku, obzirom da tuženi nije uspio sa podnesenom revizijom."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 32 0 P 316532 23 Rev od 7.12.2023. godine)