• Ukoliko mjenica ne sadrži rok dospjelosti, zakonska je pretpostavka da se radi o mjenici po viđenju koja dospijeva kada se podnese na isplatu ali najkasnije u roku od godinu dana od dana njenog izdavanja, što predstavlja prekluzivni rok čijim protekom mjenica gubi pravno dejstvo.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Općinskog suda u S. broj... od 25.05.2016. godine,

stavom I izreke -se odbija tužiteljica sa tužbenim zahtjevom da se nalaže tuženoj da na osnovu mjenice serijskog broja.................. od 28.12.2012. godine isplati tužiteljici iznos od 631.386,31 KM, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznos od 628.986,31 KM počev od 25.04.2014. godine, pa sve do isplate, te na iznos od 2.400,00 KM počev od 28.04.2014. godine, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

stavom II izreke -prima se na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.000,00 KM.

stavom III izreke - tužiteljica je dužan tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.438,28 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

Tužitelj je blagovremeno podnio žalbu, kojom pobija prvostepenu presudu iz svih žalbenih razloga propisani članom 208. ZPP-a. Žalbom predlaže da se žalba usvoji, preinači prvostepena presuda na način da se usvoji tužba u cijelosti uz dosudu i troškova sastava žalbe.

U žalbi navodi da je prvostepeni sud donio osporenu presudu prihvatajući stav iz presude Vrhovnog suda FBiH broj... od 29.01.2015. godine. Međutim, prvostepeni sud je zanemario da je pomenuta presuda ukinuta Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH AP 2338/15 od 17.02.2016. godine, a presudom Vrhovnog suda FBiH broj... od 29.03.2016. godine u ponovljenom postupku stvar je riješena potpuno drugačije. Dakle, Ustavni sud BiH i Vrhovni sud FBiH su zauzeli stanovište da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena materijalnog prava na način kako je to učinio prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari, pogrešna, odnosno nezakonita. Žalba se poziva i na presudu Vrhovnog suda FBiH broj... od 25.12.2014. godine u kojoj je indentična situacija rješena na drugačiji način. Žalba navodi da je stav prvostepenog suda u kojoj odbija tužbeni zahtjev u cijelosti pogrešan i zasnovan na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju a vezao se sa vrstom mjenice, koja je dostavljena na naplatu, jer nije dostavljena mjenica "ro viđenju", definisana članom 107. stav 2. Zakona o mjenici, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud, nego je dostavljena na naplatu vlastita mjenica sa svim elementima iz člana 106. Zakona o mjenici, pa se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbu člana 35. Zakona o mjenici. Navedena zakonska odredbe definiše da vlastita mjenica mora sadržavati 7 pobrojanih elemenata i da ukoliko u takvoj mjenici nedostaje datum dospjelosti iznosa kojeg treba platiti, ista se ima smatrati mjenicom po viđenju na koju se ima primjeniti prekluzivni rok iz člana 35. Zakona o mjenici. Na naplatu je podnesena vlastita mjenica sa svih 7 elemenata, tako da odredbe člana 107. i člana 35. stav 1. Zakona o mjenici nisu bile primjenjive. Prvostepeni sud izvodi zaključak da je na naplatu podnesena mjenica "po viđenju", a na osnovu činjenice da je na predmetnoj mjenici datum dospjeća indentičan datumu kada je ista podnesena na naplatu, što je potpuno nezakonit stav suda, jer žalba smatra da je potpuno irelevantno, da li je datum dospjelosti na mjenici upisan na dan izdavanja mjenice ili kasnije, jer je dan dospjeća na mjenici datum od kojeg se može računati samo rok zastarjevanja mjeničnog potraživanja iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. Nesporno je da je tuženi dana 28.12.2012. godine uručio tužitelju "bjanko mjenicu" na ime osiguranja povrata kredita, uzeto od strane treće osobe, te je nesporno da je mjenica popunjena na dan 25.04.2014. godine sa svim preostalim elemetima koji su nedostajali, a to je datum dospjelosti, iznos koji treba platiti, po čijoj naredbi treba isplatiti označenu svotu, mjesto gdje se plaćanje treba obaviti i ime onog kome se i po čijoj se naredbi treba platiti, pa je prvostepeni sud pogrešno razmatrao pitanje prekluzije, a trebao je razmatrati pitanje zastare, ukoliko je prigovor istaknut. Obzirom da je dana 28.04.2014. godine tužitelj podnio prijedlog za izvršenje, temeljem vjerodostojne isprave vlastite mjenice, da je sud usvajajući prigovor dana 29.09.2014. godine, donio odluku da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, jasno je da nije nastupila prekluzija, odnosno nije došlo do gubitka prava, niti je nastupila zastara mjeničnog potraživanja. U konkretnom slučaju tuženi je u svojstvu transata uručio tužitelju bjanko mjenicu koju je potpisao i ovjerio i stavio datum izdavanja i takva isprava nije trasirana, niti vlastita, a niti menica po viđenju, jer joj nedostaju zakonom propisani elementi, odnosno isprava je mutirala u vlastitu mjenicu kada je tužitelj popunio u skladu sa ovlaštenjem koje je dao tuženi. Tuženi kao izdavalac vlastite mjenice shodno članu 109. stav 1. Zakona o mjenici odgovara kao akceptant trasirane mjenice, što znači da mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarjevaju za 3 godine, računajući o dospjelosti. Žalbom se predlaže da se žalba uvaži, preinači prvostepena presuda na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova žalbe.

Tuženi je blagovremeno podnio odgovor na žalbu.

Navodima odgovora na žalbu tuženi je osporio žalbene navode, navodeći da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici koja nije imala rok dospjelosti i shodno članu 107. stav 2. Zakona o mjenici FBiH takve mjenice se imaju smatrati mjenicama po viđenju, a tužitelj takvu mjenicu nije podnio na naplatu u rokovima propisanim članom 35. Zakona o mjenici FBiH.

Tužena u predmetnoj mjenici je označena kao trasant izdavaoc mjenice, te se radi o trasiranoj vlastitoj mjenici u smislu člana 106. Zakona o mjenici i predmetna mjenica sadrži sve propisane elemente iz člana 106. Zakona o mjenici, osim oznake dospjelosti koja je navedena u trenutku kada je podnesena na plaćanje, pa se u smislu člana 107. istog Zakona, vlastita mjenica smatra kao mjenica po viđenju. Tužitelj predmetnu mjenicu podnosi na naplatu 25.04.2014. godine, izvan roka od godinu dana, te je izgubio pravo naplate svog potraživanja pa se tužena poziva na stav Vrhovnog suda Odluka broj... od 29.10.2015. godine, stav Vrhovnog suda RS presuda broj... od 05.11.2014. godine. Tuženi smatra da tužitelj u konkretnom sporu dokazima i to postojanjem Ugovora o kreditu i njegovog aneksa ugovora nije dokazao da je u odredbama istog sporna mjenica označena kao sredstvo povrata sredstava, dakle nije dokazao povezanost mjenice i Ugovora o kreditu i smatra da se radi o nezakonito i neosnovanoj popunjenoj bjanko mjenici, a što se potvrđuje i sudskom praksom načelnim stavom XI zajedničke sjednice Saveznog suda, Republički i pokrajnskih Vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 07. i 08. maja 1981. godine, koji kažu da se bjanko mjenica izdata radi obezbjeđenja kredita popunjava saglasno, međusobnom sporazumu povjerioca i dužnika. U pogledu Odluke Ustavnog suda AP 2338/15 na koju se poziva tužitelj i koja je poništila presudu Vrhovnog suda..., a čije je ispravno stajalište zauzeo prvostepeni sud u ovom postupku, se odgovorom ističe da Ustavni sud pri odlučivanju nije ulazio u meritum stvari, a što nije ni bio zadatak Ustavnog suda, niti je u pogledu merituma dao određene instrukcije Vrhovnom sudu, nego je samo ukinuo spornu presudu. Predloženo je da se žalba odbije kao neosnovana i u cijelosti potvrdi prvostepena presuda.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama predviđenim članom 221. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03, 73/05 i 19/06), ovaj sud je donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

Žalba nije osnovana.

Prvostepeni sud je u postupku rješavanja po tužbenom zahtjevu smatrao da zahtjev tužitelja nije osnovan, temeljem provedenih dokaza, shodno članu 8. ZPP-a a na osnovu kojih utvrđuje da su dana 28.12.2012. godine tužitelj i privredno društvo..................doo J. zaključili Ugovor o kreditu, da je banka odobrila kredit u iznosu od 600.000,00 KM uz nominalnu kamatnu stopu od 8,00% na rok od 7 mjeseci, da se korisnik kredita obavezao da će na ime urednog povrata kredita obezbjediti 10 bjanko potpisanih mjenica sa klauzulom bez protesta, avalirane od direktora i 10 bjanko ovjerenih i potpisanih naloga za plaćanje korisnika kredita. Aneksom ugovora o kreditu od 30.03.2013. godine je izmjenjen rok na koji odobren kredit do 28.12.2013. godine. Predmetna mjenica seriskog broja.................... izdana je dana 28.12.2012. godine, glasi na iznos od 631.386,31 KM, a dospjela za plaćanje je dana 25.04.2014. godine i kao trasant je navedena tužena, a potpisana od zakonskog zastupnika tužene i sadrži pečat tužene, te je ista podnesena na naplatu tuženoj dana 25.04.2014. godine, što prvostepeni sud zaključuje iz protesta redni broj..../2014, a zahtjev za protest mjenice je tužitelj podnioi dana 28.04.2014. godine. Prvostepeni sud iz analitičke kartice utvrđuje da korisnik kredita nije vršio uplate po Ugovoru o kreditu, a da iz Izvoda ovjerenih poslovnih knjiga na dan 25.04.2014. godine proizilazi da je evidentiran dug korisnika kredita u iznosu od 631.386,31 KM i to na iznos odobrenih kreditnih sredstava 600.000,00 KM i obračunate kamate u iznosu od 28.986,31 KM i naknada po Ugovoru o kreditu u iznosu od 2.400,00 KM. Prvostepeni sud nalazi da je tužena u konkretnom slučaju potpisala blanko mjenicu serijskog broja koju je tužiteljica popunila i protestirala, da je obligaciono pravni odnos između tužene i tužitelja neovisan od Ugovora o kreditu, da je tužena u predmetnoj mjenici označena kao trasant-izdavalac mjenice, i da se radi o trasiranoj vlastitoj mjenici i da se ne može smatrati da tužena odgovara kao jemac (član 106. Zakona o mjenici), nego kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici koju je izdala i potpisala. Predmetna mjenica po mišljenju suda sadrži sve propisane elemente iz člana 106. Zakona o mjenici, osim oznake dospjelosti, pa se prema odredbi člana 107. Zakona o mjenici, vlastita mjenica smatra mjenica po viđenju, a koja mjenica je po mišljenju prvostepenog suda morala biti podnesena na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Mjenica je potpisana i izdata dana 28.12.2012. godine, a podnesena na plaćanje 25.04.2014. godine, dakle protekom roka od godinu dana, pa sud cijeni da je tužitelj propuštajući da mjenicu podnese u tom prekluzivnom roku izgubio prava naplate potraživanja nalazeći da a u smislu odredbe člana 80. stav 1. Zakona o mjenici nije nastupila zastara utuženog potraživanja.Prvostepeni sud je primjenom člana 35. stav 1. i 107. stav 2. Zakona o mjenici odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom i obavezao ga da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.438,28 KM.

Navodima žalbe tužitelja se ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost odluke prvostepenog suda.

Suprotno navodima žalbe prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjerno zakonske propise materijalnog prava i donio na zakonu zasnovanu presudu.

Pravilnom ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve relevatne činjenice i to da je tužitelj u svojstvu kreditora sa privrednim društvom................. doo J., kao korisnikom kredita zaključio Ugovor o kreditu u iznosu od 600.000,00 KM, da je aneksom ugovora izmijenjen rok period vraćanja iznosa, da je sadržajem ugovora o kreditu a kojeg je tužitelj isplatio korisniku, propisano da se na ime obezbjeđenja kao sredstva naplate kredita 10 vlastitith bjanko mjenica izda od firme................. doo J. sa klauzulom bez protesta, avalirane od strane Š. V. i 10 bjanko potpisanih i ovjerenih naloga za plaćanje firme................. doo J..

Ugovor o kreditu zaključen je dana 28.12.2012. godine, a aneks broj 1. Ugovora o kreditu dana 30.09.2013. godine.

Iz dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku proizilazi nespornim da korisnik kredita nije isplatio dugovani iznos tj. nije izvršio povrat kredita, što je utvrđeno nalazom vještaka finansijske struke P. K., te da ukupan dug korisnika kredita na dan 24.04.2014. godine iznosi 631.386,31 KM, a sastoji se od glavnog duga u visini od 600.000,00 KM, kamate 28.986,31 KM i naknade 2.400,00 KM. Takav obračun vještaka prigovorima i primjedbama parničnih stranaka nije doveden u sumnju, pa se utvrđuje obračun vještaka pravilnim, a nalaz stručan i zasnovan na temelju dokumentacije predmeta spisa i dokumentaciji stranaka (tužitelj i tuženi).

Ocjenom navoda tužbe, odgovora na tužbu i žalbenih navoda se u konkretnom slučaju ukazuje spornim da li je tužitelj, a tražeći isplatu dugovanog iznosa koji je utvrđen u visini i po vještaku finansijske struke izgubio pravo potraživati naplatu iznosa neisplaćenog duga u visini od 631.386,31 KM po osnovu mjenice od tuženog izdavaoca mjenice(trasanta).

Predmetna mjenica je serijskog broja............., a istu je mjenicu izdao i potpisao tuženi kao trasant dana 28.12.2012. godine te ista u odredbama Ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu, nije navedena kao sredstvo obezbjeđenja povrata kredita pa se po ocjeni ovog suda na konkretan pravni odnos imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici FBiH, jer se radi o mjeničnom sporu, a ne o obligaciono -pravnom sporu, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.

Cijeneći mjenicu kao hartiju od vrijednosti, a kojom se jedno lice obavezuje da će isplatiti određenu svotu novca samo ili kojom izdaje nalog drugom licu, da to drugo lice u određeno vrijeme i na određenom mjestu isplati određenu svotu novca licu naznačeno na toj hartiji ili nekom trećem licu za koga on to naredi, znači da je mjenica pisana isprava, izdata u zakonom propisanoj formi i njom izdavalac može uzeti na sebe obavezu da će ili sam isplatiti mjeničnu svotu u kom slučaju imamo spostvenu mjenicu, ili naređuje drugom da on to učini u kom slučaju imamo trasiranu mjenicu. Da bi isprava bila mjenica Zakon o mjenici, propisuje osnovne i bitne elemente mjenice da mora biti u pisanoj formi njen sadržaj, korisnik mjenice / remitent) ne može naplatiti iznos iz mjenice bez prezentacije mjenice mjeničnom dužniku (trasantu), sadrži u sebi pravo potraživanja te mjenica predstavlja sredstvo plaćanja i instrument obezbjeđenja..

Konkretna mjenica sadrži elemente koje su zakonom propisane, osim oznake elementa označene dospjelosti, a dospjelost je vrijeme kada se mjenica ima isplatiti tj. vrijeme kada mjenična svota dospjeva za isplatu, te ukoliko mjenica ne sadrži rok dospjelosti, zakonska je pretpostavka da se radi o mjenici po viđenju. Zakon o mjenici, dozvoljava određivanje dospjelosti mjenice na način kako to propisuje i to na četiri načina, na određeni dan, na određeno vrijeme od dana izdavanja, po viđenju i na određeno vrijeme po viđenju.

Mjenica po viđenju, a stoje u konkretnom slučaju, dospijeva kada se podnese na isplatu i može se zahtjevati od trasanta da je isplati kad god hoće, a trasant je dužan isplatiti kad god mu je imalac podnese u okviru Zakonom propisanog roka ili roka koji je bio određen na mjenici. Zakonom je određen krajni rok u kojem se mjenica po viđenju mora podnijeti na isplatu, a to je godina dana od dana izdanja, i ovaj rok podnošenja na isplatu može odrediti i trasant i tada rok može iznositi i duže od godinu dana, a može ga odrediti i svaku dugi imalac mjenice, ali samo na kraće vrijeme od godine dana i tada bi kao određen rok isplate glasilo "platite po viđenju najkasnije...", odnosno "platite po viđenju, ali ne prije...od danas" kako je to propisano članom 34. Zakona o mjenici (Službene novine F BiH br 32/00 28/03), dok je članom 35. istog Zakona je propisano da mjenica po viđenju je plativa čim se podnese i ona se mora podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja.

Neosnovani su žalbeni navodi da je irelevantno, da li je datum dospjelosti na mjenici upisan na dan izdavanja mjenice ili kasnije, jer suprotno navodima žalbe a budući da se konkretna mjenica ne vezuje za pravni posao -ugovor o kreditu i aneksu ugovora niti je sredstvo obezbjeđenja isplate kredita,dakle dospjelost mjenice nije vezana za rok dospijeća glavnog duga to po mišljenju vijeća ovog suda, tužitelj kao remitent mjenice istu nije podnio na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja mjenice a u kom roku se mjenica morala podnijeti na isplatu jer je tužena u predmetnoj mjenici označena kao trasant-izdavalac mjenice i radi se o trasiranoj vlastitoj mjenici tako da se ne može smatrati da tužena odgovara kao jemac (član 106. Zakona o mjenici), nego kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici koju je izdala i potpisala

Dakle kako tužitelj nije dokazao povezanost mjenice i Ugovora o kreditu jer se bjanko mjenica popunjava u skladu sa uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla to ovaj sud smatra da je na odluku suda bez uticaja činjenica da je tužitelj dana 28.04.2014. godine izvršio protest mjenice prema trasantu obzirom da je radnju protesta potrebano preduzimati zbog pravnog položaja mjeničnih dužnika da bi se mogao vršiti regres tj. da bi se održala mjenična prava a to je pravo naplate prema prema regresnim dužnicima dok je tuženi glavni mjenični dužnik.

Slijedom navedenog kako je mjenica potpisana dana 28.12.2012. godine i podnesena na plaćanje dana 25.04.2014. godine a kako je odredbom člana 35. stav 1. Zakona o mjenici, izričito propisano da mjenica po viđenju mora biti podnesena na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja a što predstavlja prekluzivni rok a u kom roku tužitelj nije podnio mjenicu na naplatu to je protekom tog roka mjenica izgubila pravno dejstvo te je tužitelj izgubio prava tražiti naplatu po istoj kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud i takvo utvrđenje suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe i stanjem spisa.

Prvostepeni sud je proveo postupak i donio odluku a da pri tome nije povrijedio ni jednu odredbu ZPP-a koja bi uticala na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke.

Ostale žalbene prigovore sud je cijenio ali ih neće obrazlagati jer nisu od značaja za drugačije rješavanje ove pravne stvari.

Obzirom da je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti ovaj sud je žalbu na osnovu odredbe čl. 226. ZPP-a odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio."

(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Ps 431489 16 Pž od 2.3.2017. godine)