DOPUŠTANjE REVIZIJE UNATOČ NEDOSTATKU VISINE VRIJEDNOSTI PREDMETA SPORA

Zakon o parničnom postupku

član 237 st. 2 i 3

Kada vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi zakonom označeni iznos kao uvjet za dozvoljenost izjavljivanja revizije, to istu čini nedozvoljenom, ali kada Vrhovni sud Federacije BiH utvrdi da predmetna revizija ispunjava propisane izuzetne kriterije dozvoljenosti, on može postupiti na način da se dopusti revizija ukoliko bi odlučivanje o njoj bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima unatoč nedostatku visine vrijednosti predmeta spora.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj … od 14.04.2017. godine:

"Odbija se tužbeni zahtjev kojim je zatraženo:

"Utvrđuje se da su rješenja prvotužene: broj:... od 3.10.2014., nezakonita pa se ista poništavaju.

Utvrđuje se da je Obavještenje o rezultatima javnog konkursa drugotuženog broj … od 10.10.2014., godine nezakonito, pa se isto poništava.

Utvrđuje se da je rješenje trećetuženog broj: … od 5.1.2015., nezakonito, pa se isto poništava."

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: … od 04.10.2022. godine:

"Žalba tužiteljice se usvaja kao osnovana prvostepena presuda se preinačava i sudi:

Utvrđuje se da su rješenja prvotužene: broj:... od 3.10.2014. godine, nezakonita pa se ista poništavaju.

Utvrđuje se da je Obavještenje o rezultatima javnog konkursa drugotuženog broj: … od 10.10.2014. godine, nezakonito, pa se isto poništava.

Utvrđuje se da je rješenje III tuženog broj … od 5.1.2015. godine, nezakonito, pa se isto poništava.

Obavezuju se tuženi da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 840,00 KM."

Blagovremeno izjavljenom revizijom prvotužena Federacija BiH - Ministarstvo finansija - Porezna uprava F BiH (u daljem tekstu: prvotužena) pobija navedenu presudu drugostepenog suda u cijelosti zbog povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom revizijskom sudu da reviziju dozvoli, pa, usvajanjem revizije pobijanu presudu preinači tako što će odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti ili pak ovu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

Prijedlog da izuzetno Vrhovni sud Federacije dopusti reviziju u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a prvotužena zasniva na tvrdnjama da:

1.- Donesenom presudom pogođena su stečena prava zaposlenika iz radnog odnosa, jer je od podnošenja tužbe do donošenja pobijane presude Kantonalnog suda u Sarajevu protekao rok od 7 godina i više od 7 mjeseci, a u navedenom periodu pet (5) kandidata čija su rješenja o postavljenju poništena bili su u radnom odnosu, stekli su prava iz radnog odnosa, jedan od kandidata putem javnog konkursa postavljen je na rukovodeću poziciju u Poreznu upravu Federacije BiH, jedan kandidat je na vlastiti zahtjev dana 03.02.2020. godine premješten na radno mjesto stručnog savjetnika, a tri preostala kandidata su još uvijek postavljeni na radna mjesta federalni porezni inspektor.

Zahtjev za reviziju temelji na pravnom pitanju u smislu ostvarivanja diskrecionog prava rukovodioca organa kao i zaštiti stečenih prava radnika iz radnog odnosa.

Navedeno, slijedom činjenice da sud, pozivajući se na odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, kao diskriminirajući akt nalazi prijem kandidata u radni odnos koji se na listi uspješnih kandidata nalaze prema redoslijedu iza pozicije tužiteljice, a ovo iz razloga kako bi uslijed neubjedljivosti kvalifikacije o diskriminaciji na spolnoj razini istu dodatno potvrdili, pri čemu ne da krši samo odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, nego i odredbe Zakona o državnoj službi FBiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/2003, 23/2004, 39/2004, 54/2004, 67/2005, 8/2006, 77/2006 - odluka US, 34/2010 - odluka US, 45/2010 - dr. zakon, 4/2012, 99 /2015 i 9/2017 - odluka Ustavnog Suda), gdje je shodno odredbama člana 31. tog zakona, izbor kandidata uz prethodnu pribavljenu saglasnost drugotužene Agencije za državnu službu FBiH, u izravnoj ingerenciji Rukovoditelja organa Porezne uprave FBiH, što se u konkretnom slučaju i desilo.

Pitanje diskriminacije na bazi spola u konkretnom slučaju, kako se navodi, sud isključivo posmatra s aspekta restriktivne primjene pravne norme, ne ulazeći u motiv razgovora koji je vođen s kandidatom i širinu poruke.

S aspekta neutralnog posmatrača, cilj i suština razgovora je bio da se ukaže na prirodu i složenost posla, a ne da se određeno lično svojstvo koristi kao sredstvo diskriminacije. S toga implementacija odredbi Zakona o zabrani diskriminacije na konkretni slučaj neizbježno iziskuje posmatranje stvari s aspekta motivacionog stanovišta i to u najširoj formi, a što se u konkretnom slučaju nije desilo.

Sagledavajući ove navode, po ocjeni revizijskog suda, prvotužena u suštini pobija zaključak pobijane presude da se prema tužiteljici postupalo disktriminatorski, što predstavlja revizijske navode koji ne opravdavaju mogućnost izuzetnog postupanja.

2.- Ukazujući na nedostatak potpune pasivne legitimacije, jer tužbenim zahtjevom na strani tuženih nisu obuhvaćeni kandidati čija su rješenja predmetnom presudom poništena, a na šta je ukazao prvostepeni sud, ističući i činjenicu o nedostatku potpune pasivne legitimacije jer tužiteljica nije mogla pobijati rješenja o postavljenju 5 izabranih kandidata a bez da su i oni na strani tuženika učestvovali u parnici, u suštini postavlja određeno pravno pitanje, koje se svodi na to:

Da li se mogu utvrditi nezakonitim i poništiti rješenja o postavljanju na radno mjesto sa liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs koji su predloženi za postavljenje na radno mjesto određeno javnim konkursom samo zahtjevom u odnosu na nosioca provođenja javnog konkursa ili je u pogledu ovoga zahtjeva neophodno da se tužbom obuhvate pojedini nosioci rješenja za koja se traži utvrđenje njihove nezakonitosti i poništenje?

a) Prihvata se revizija u pogledu drugog u reviziji postavljenog pitanja.

Odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene no vine FBiH", broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), prema kojima se, saglasno odredbi člana 106. stav (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", broj: 98/15), ima provesti postupak u ovoj pravnoj stvari, - u daljem tekstu: ZPP - određene su procesno pravne pretpostavke za izjavljivanje revizije na način da ova nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka, a stavom 3. istog člana je određeno da Vrhovni sud Federacije BiH, može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Prema sadržajima spisa predmeta vidljivo je, prema navodima tužbe podnesene prvostepenom sudu dana 20.02.2015. godine, da je predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev tužiteljice kojim tužiteljica traži u svemu kao u izreci prvostepene presude.

Tužiteljica, postupajući u izvršenju zakonske obaveze sadržane u odredbama člana 53. stav (2) tačka 5., vezano za odredbe člana 316. stav (1) Zakona o parničnom postupku u tužbi određuje vrijednost predmeta spora iznosom od 500,00 KM.

U skladu sa navedenim određenjem vrijednosti predmeta spora u tužbi je dana 15.12.2015. godine održano pripremno ročište, pri čemu je određena vrijednost predmeta spora ostala neizmijenjena, dakle, utvrđena u iznosu od 500,00 KM, u kojoj visini vrijednosti predmeta spora je pobijanom presudom drugostepenog suda i usvojen tužbeni zahtjev, u odnosu na koju vrijednost se i pobija revizijom prvotužene.

Dosljedno navedenom, kako se presuda drugostepenog suda pobija u dijelu odluke po zahtjevu u određenoj vrijednosti pobijanog dijela pravomoćne presude u iznosu od 500,00 KM, koji iznos ne prelazi označeni iznos kao uvjet za dozvoljenost izjavljivanja revizije, očito je da se kao predmet revizionog pobijanja pojavljuje presuda u kojoj je vrijednost pobijanog dijela u iznosu koji je ispod propisanog, što je čini nedozvoljenom, pa bi se ova, u smislu naprijed citiranih odredaba iz člana 237. stav (4) i (5) ZPP-a, trebala odbaciti.

Međutim, ovaj sud, ispitujući dozvoljenost revizije, je utvrdio da predmetna revizija ispunjava propisane kriterije dozvoljenosti, te je pobijanu presudu ispitao samo zbog navedenog drugog u reviziji postavljenog pitanja, izuzetnim postupanjem Vrhovnog suda Federacije u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP, na način da se dopusti revizija što da bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima unatoč nedostatku visine vrijednosti predmeta spora, koja je takva da upućuje na nedozvoljenost revizije.

Naime, u ovoj pravnoj stvari drugostepeni sud pobijanom presudom poprima da:

- u postupku sastavljanja liste kandidata od strane komisije drugotuženog se provodi intervju, u toku kojeg se pribavljaju informacije od kandidata po konkursu koje su od značaja za ispunjavanje uslova koji se odnose na tog kandidata za obavljanje poslova za koje se prijavio,

dakle, u postupku pred Agencijom za državnu službu da se provodi intervju u toku kojeg se komisijski utvrđuje sposobnost kandidata po konkursu da odgovori zahtjevima radnog mjesta na koje je konkurisao.

Zaključak prvostepenog suda da je:

- pozivanje kandidata na ponovni intervju u cilju utvrđivanja sposobnosti kandidata obzirom na specifičnost posla je potpuno proizvoljno, činjenično i pravno neutemeljen,

- prvotužena po ocjeni tog suda nije dokazala da procedura u vezi sa provedenim intervjuom, sa prijavljenim kandidatima, od strane direktora prvotužene i komisije koju je on imenovao, pravno neutemeljena i ima zakonom utvrđen opravdan cilj,

- zaključak prvostepenog suda da na temelju provedenih dokaza se nije moglo zaključiti da je trudnoća tužiteljice bila isključivi razlog njenog nepostavljenja, koji zaključak prvostepeni sud obrazlaže izjavama tužiteljice, svjedoka, koji se odnosi na monolog direktora Porezne uprave u kojem je bilo govora o osobi koja je zasnovala radni odnos i došla na posao trudna,

- taj sud na temelju provedenih dokaza nalazi da nije nesumnjivo utvrđeno da je činjenica trudnoće tužiteljice prilikom intervjua utvrđena imajući u vidu visinu trudnoće i činjenicu da ni sama tužiteljica nije kazala da je uopće upitana o tom stanju, da joj se lično direktor obratio, pa ni ostali članovi komisije primjećujući stanje,

- "Kako tužiteljica nije dokazala da je diskriminirana po osnovu pola i činjenicom da su dvije žene, diplomirani ekonomisti po ovom konkursu postavljeni na radno mjesto Federalnih poreznih inspektora, a ljekarska uvjerenja o zdravstvenom stanju primljenih kandidata, pored toga što su nečitka, što sadržavaju stručne medicinske izraze koje sud bez pomoći stručne osobe ne bi mogao ni razumjeti, ne sadrže ni odgovore da li su postavljene žene u oktobru 2014. bile gravidne ili nisu, pa da bi se taj nejednaki tretman mogao utvrditi, odnosno da bi se mogla utvrditi razlika u postupanju prema tužiteljici u odnosu na postavljene I.B. i N.M,

- činjenica da su kandidati na ovom dodatnom intervjuu upitani odnosno da su im zatraženi odgovori na pitanja koja se odnose na porodicu, posjedovanje privatnog biznisa, pri čemu nema dokaza da su postavljeni kandidati posebno bodovani po osnovu ovog intervjua i datih odgovora, ipak se ne mogu smatrati takvima da ne bi mogli imati vezu sa prirodom posla odnosno sa prirodom radnog mjesta na koje se imaju postaviti, posebno opet ukazujući da se radi o Federalnom poreznom inspektoru",

- zaključuje da lično svojstvo tužiteljice, odnosno gravidno stanje u kojem je bila nije predstavljalo kriterij po osnovu kojeg nije izabrana odnosno nije postavljena na radno mjesto na koje je konkurisala, kako nisu utvrđeni drugi razlozi zbog kojih bi rješenja o postavljenju I.B., A.H., D.L., N.M. i J. P. bila nezakonita, to je odbijen zahtjev za poništenje naprijed navedenih rješenja koja datiraju sa 03.10.2014. godine,

- nije sporna činjenica da su kandidati na intervjuu pitani za porodicu, privatni biznis, da je bilo riječi o kandidatkinjama iz ranijih postupaka koji su bile trudne i slično,

- svjedok prvotužene, inače član komisije koju je imenovao direktor prvotužene, takva pitanja opravdava ranijim iskustvima sa zaposlenicama kojima su se muževi protivili zbog rada noću i slično,

- su kandidati po konkursu u konkretnom slučaju bili na intervjuu čije provođenje nije dio propisane procedure zapošljavanja državnih službenika,

u odnosu na koje drugostepeni sud izvodi zaključak da takav intervju se i, pored činjenice da nije dio procedure, imao provesti u skladu sa pravilima utvrđenim članom 26. Uredbe, u smislu da se pitanja mogu odnositi samo na radno iskustvo kandidata, njegovu stručnu spremu, kvalifikacije kao i druge informacije koje je kandidat naveo u svojoj prijavi, u kom smislu raspitivanje o bračnom statusu kandidatkinja, a u vezi sa muževima koji negoduju kod noćnog rada supruga, se po ocjeni drugostepenog suda ne može shvatiti drugačije nego problem u zapošljavanju kandidatkinja, što neminovno vodi ka diskriminaciji po osnovu pola, imajući u vidu da se na temelju provedenih dokaza ne može zaključiti da je slična pitanja komisija postavljala muškim kandidatima.

U skladu sa navedenim, pozivom na pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 59/09), člana 5.i 23. Zakona o radu koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, a, kako je tužiteljica već u tužbi istakla činjenice na kojima zasniva tvrdnju o diskriminaciji kao i činjenicu trudnoće u tom kontekstu, koja činjenica prvotuženoj nije mogla biti nepoznata obzirom da su to podaci koji su obavezni dio ljekarskog uvjerenja kao djela dokumentacije, a imajući u vidu činjenicu da je prvotužena sa liste kandidata koje ispunjavaju uslove primila i tri muška kandidata, koji prema dostavljenoj listi imaju manji broj bodova od tužiteljice, imajući u vidu navedne činjenice, po ocjeni drugostepenog suda na prvotuženoj je shodno citiranim odredbama člana 12. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije u toku prvostepenog postupka bio teret dokazivanja činjenice da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljica prijemom tri muška kandidata sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove i koji su na toj listi lošije pozicionirani, nije diskriminisana samom činjenicom što je ženska osoba, uz to i trudna, što prvotužena u toku postupka nije ni dokazivala, izvodi zaključak da postupak izbora kandidata po javnom konkursu je izvršen protivno odredbama 31. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH, koje ne propisuju održavanje intervjua od strane rukovodioca organa uprave u ovom slučaju prvotužene, a tužiteljica je u toku postupka provedenim dokazima van razumne sumnje dokazala da odstupanje od zakonom propisane procedure ima opravdan i zakonom dozvoljeni razlog, to se ima smatrati da procedura izbora nije provedena u skladu sa zakonom, koje odstupanje od propisane procedure je bilo suprotno ciljevima koje intervju kao radnja ima u skladu sa odredbama člana 26. Uredbe o uslovima, načinu i programu za polaganje ispita općeg znanja i stručnog ispita za kandidate za državnu službu u Federaciji Bosne i Hercegovine, a koji se odnose na postavljena pitanja kandidatima, koja se ne mogu smatrati pitanjima o radnom iskustvu, stručnoj spremi, kvalifikaciji kao i drugim informacijama koje je kandidat sam naveo u svojoj prijavi, već izlaze iz tog okvira i zalaze u ličnu i porodičnu sferu, što obzirom na upite osnovano navode na sumnju o različitom tretmanu prema kandidatima kada je u pitanju pol, koji zaključak opredjeljuje njegovu odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Stav prvostepenog suda da tužiteljica nije mogla pobijati rješenja o postavljenju izabranih kandidata bez njihovog učešća u parnici drugostepeni sud nalazi da je pravno neutemeljen, jer je tužiteljica bila kandidat po javnom konkursu, koji postupak su provodili tuženi, a koji po ocjeni tog suda nije provedenu skladu sa zakonom, što ima za posljedicu da odluke i akti doneseni u toku tako provedenog postupka budu poništene.

Međutim, iskazani stav u dijelu odluke u prvom stavu pobijane presude, za razliku od pravilno iskazanog zaključka i odluke prvostepenog suda u navedenom dijelu, je protivan iskazanom stavu ovoga revizijskog suda u njegovoj odluci broj: … od 30.06.2009. godine, u kojoj je izražen pravni stav da su pravila materijalnog prava takva da se intervencija suda u postupcima raspisivanja javnog konkursa za popunu radnih mjesta državnih službenika, naravno u okviru predmeta raspravljanja omeđenom postavljenim tužbenim zahtjevom, sastoji i iscrpljuje samo u tome da utvrdi da li je konkurs objavljen na zakonit način, odnosno da li je izbor izvršen po propisanom postupku i od strane nadležnog organa, te da li izabrani kandidat ispunjava objavljene uslove iz konkursa, koji moraju odgovarati općem aktu na osnovu kog je raspisan. Konkursna komisija i niko drugi, nakon objavljenog konkursa i provedenog izbora, vrši ili ne vrši izbor nekog od prijavljenih kandidata, odnosno odlučuje kako će postupiti, što je u njenoj isključivoj nadležnosti. Niko, ne može, a pogotovo jedan od učesnika tražiti nalaganje da se upravo izvrši njegov izbor, posljedično čemu bi proizašlo pravo na naknadu plaće.

Uz prednje, saglasno odredbi člana 31 Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine - Postavljenje državnog službenika - Državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs.

Međutim, donošenju ovoga rješenja, prethodi odluka o izboru kandidata (koja se i ne mora formalno izraziti u vidu rješenja). Posljedica donošenja ove odluke je za kandidata koji je izabran njena provedba donošenjm rješenja o prijemu u radni odnos a za ostale kandidate koji ne budu primljeni u radni odnos izdavanje pismenog obavještenja, osnovom kojeg se traži zaštita eventualno povrijeđenih prava po raspisanom konkursu.

Odluka o izboru može biti predmet pobijanja učesnika konkursa ali ne i rješenje o prijemu u radni odnos.

Stoga u slučaju pravomoćnog poništenja odluke o izboru određenog kandidata za obavljanje određenih poslova jer konkurs nije proveden u skladu sa zakonom se ne dira u već stečena prava iz zasnovanog radnog odnosa izabranog kandidata do dana pravomoćnosti odluke o njenom poništenju. Navedenim danom prestaje zakonita osnova za postojanje radnog odnosa, bez mogućnosti djelovanja unatrag. Međutim, ovo pitanje se može postaviti samo pri razrješenju međusobnih odnosa između izabranog kandidata koji je zasnovao radni odnos i njegovog poslodavca. Ostali učesnici konkursa nisu sudionici ovoga materijalno pravnog odnosa, te samim tim i ne mogu tražiti poništenje rješenja kojim je zasnovan ovaj radni odnos. Sva njihova prava, slijedom izloženog, dosežu do isticanja zahtjeva za poništenje odluke o izboru određenog kandidata (koja prethodi rješenju o prijemu u radni odnos) po raspisanom konkursu, ali ne i do zahtjeva za poništenje rješenja kojim je zasnovan radni odnos sa izabranim kandidatom, kako to pravilno poprima i odlučuje prvostepeni sud.

U skladu sa navedenim, kako tužbom tužiteljice u ovoj pravnoj stvari nisu obuhvaćeni nosioci rješenja o postavljanju na radno mjesto sa liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs, koji su predloženi za postavljenje na radna mjesta određena javnim konkursom - utvrđenje čijih nezakonitosti i poništenje se traži, time tuženi u ovoj pravnoj stvari u pogledu ovih tužbenih zahtjeva nisu sudionici materijalno pravnog odnosa koji bi opravdao ove tužbene zahtjeve, dakle, izostaje njihova pasivna legitimacija, saglasno odredbama člana 250. stav (1) ZPP-a imala se pobijana presuda drugostepenog suda preinačiti na način da se odbija žalba tužiteljice i potvrđuje presuda prvostepenog suda.

Pri navedenom, kako to ocjenjuje revizijski sud, kako tužiteljica nadalje traži da se utvrdi da je Obavještenje o rezultatima javnog konkursa drugotuženog broj … od 10.10.2014. godine nezakonito, pa se isto poništava i utvrđenje da je rješenje trećetuženog broj: … od 5.1.2015. godine, nezakonito, pa se isto poništava, koji zahtjevi proizlaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova - zaštita prava po raspisanom javnom konkursu - a kojim zahtjevima ne traži zaštitu nakon što ju je Agencija pismeno informirala o rezultatima koje je postigla, u skladu sa člana 30 stav 3. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine - tražeći poništenje izvršenog izbora, već postavljenih državnih službenika, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije s liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs, u smislu člana 31. stav 1. ovoga zakona, čime se i ovi tužbeni zahtjevi tužiteljice pokazuju neosnovanim.

Kako revizijski sud u povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose, kako reguliše odredba člana 241. stav 2. ZPP-a, isključena je procesno pravna mogućnost ispitivanja pravilnosti i zakonitosti pobijane presude u ovome dijelu slijedom iskazanih razloga drugostepenog suda, a ovi, se, slijedom izloženog, pokazuju pravno neodlučnim.

b) Revizija u odnosu na prvo u reviziji postavljeno pitanje nije dozvoljena;

Sagledavajući činjenična utvrđenja, zaključak i odluke nižestepenih sudova revizijski sud je ocijenio da ne postoje osnovi za izvođenje zaključka o ostvarenju zakonskog uvjeta za izuzetno postupanje Vrhovnog suda Federacije u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP, na način da se u pogledu ovoga pitanja dopusti revizija što da bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima unatoč nedostatku visine vrijednosti predmeta spora, koja je takva da upućuje na nedopuštenost revizije.

Revizija protiv navedene presude bi bila dozvoljena samo po odredbi člana 237. stav (3) ZPP-a, kojim je propisano da izuzetno Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, po podnesenoj reviziji pod uvjetima određenim stavom (4) navedenog člana.

U tom slučaju je nužno da stranke, postupanjem u smislu odredbe člana 237. stav 4. ZPP-a, prema kojem u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema stavu 2. tog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova; 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem; 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

Odredbom člana 237. stav 5. ZPP-a propisano je da u reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizijski sud u povodu revizije iz člana 237. stav 3. ovog zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose, kako reguliše odredba člana 241. stav 2. ZPP-a.

Da bi revizijski sud u skladu sa naprijed citiranim zakonskim odredbama uopće mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, potrebno je dakle, da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: podnositelj revizije u reviziji mora određeno navesti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka o sporu, te podnositelj revizije mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje (materijalno-pravno ili procesno-pravno) važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Prema pravnom shvatanju revizijskog suda prvotužena u reviziji postavlja pravno pitanje, pri čemu nije izložila razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, prvotužena u suštini osnov svoje revizije u ovome dijelu zasniva na pitanju koje svoj odgovor ima u zakonskoj odredbi, pa, iako je prvotužena naznačila navedeno pravno pitanje, revizija je sastavljena kao redovna revizija podnesena zbog označenih revizijskih razloga, u kojoj je izneseno označeno pravno pitanja kao dio revizijskih osnova.

Dosljedno navedenom, kako prvotužena u ovoj pravnoj stvari u pogledu navedenog pitanja nije izložila razloge zbog kojih smatra daje postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi člana 237. stav 4. ZPP-a, a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, njena revizija iz ovog osnova nije dozvoljena, pa se ova, saglasno odredbi člana 247. stav (4) ZPP-a, imala odbaciti kao nedozvoljena."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 Rs 488324 23 Rev od 7.3.2023. godine)