DIO ULAZNOG POREZA KOJI SE NE MOŽE KORISTITI KAO ODBITNA STAVKA

Zakon o porezu na dodatu vrijednost

član 32 stav 2

Kada poreski obveznik prilikom formiranja prodajnih cijena i obračuna izlaznog PDV nije polazio od utvrđene osnovice u carinskom postupku, tako da dio ulaznog poreza koji predstavlja razliku između PDV obračunatog na vrijednost robe prilikom uvoza i PDV sadržanog u vrijednosti robe sa fakture nema svoju odgovarajuću protivvrijednost u izlaznom porezu, iz toga proizilazi da ovaj dio ulaznog poreza nije iskorišćen u oporezive svrhe, odnosno nema protivtežu u izlaznom porezu i kao takav se ne može koristiti kao odbitna stavka.

Obrazloženje:

"Rješenjem tužene, Uprave za indirektno oporezivanje BiH, broj i datum naveden u uvodu, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, izjavljena protiv rješenja broj:... od 24.11.2017. godine, Regionalnog centra Sarajevo, Odsjeka za poreze, kojim se odbija žalba tužitelja, izjavljena na rješenje Grupe za reviziju i kontrolu broj:... od 19.12.2016. godine, kojim je navedenom poreskom obvezniku za poreski period od 01.10.2012.-30.09.2016. godine, utvrđen razrez indirektnih poreza i naložena uplata dodatno utvrđene obaveze u iznosu od 38.519,00 KM.

Blagovremeno podnesenom tužbom, tužitelj je osporio pravilnost rješenja tužene, zbog pogrešne primjene zakona, povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog toga što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. U nastavku tužbe ističe da je rješenje tuženog doneseno na osnovu pogrešnog zaključka, koji nema uporište u kompletnoj dokumentaciji za svako prodato vozilo. Prvostepeni organ je pogrešno utvrdio da dio ulaznog PDV-a, koji je veći od obračunatog izlaznog PDV-a, nije iskorišten u poslovne svrhe, odnosno isti nije imao svoju protivtežu u izlaznom porezu i kao takav se, u skladu sa odredbama člana 32. stav 2. Zakona o PDV-u, nije mogao koristiti kao odbitna stavka, zbog čega je neosnovano utvrđena dodatna obaveza od ulaznog poreza u ukupnom iznosu od 10.342,00 KM. Tužilac ističe da se u toku ovog postupka kontrole, potpuno neosnovano utvrdilo da je tužitelj vozila prodavao ispod tržišne vrijednosti, odnosno da je izlazni PDV po realizaciji manji od ulaznog poreza pri nabavci vozila, pa je u toku kontrole potpuno pogrešno i neosnovano utvrđena dodatna obaveza ulaznog poreza u ukupnom iznosu od 20.072,58 KM. Ističe da je iz dokumentacije za svako nabavljeno i konačno prodato vozilo pojedinačnim kupcima, tužitelj ostvario osnovnu svrhu svog poslovanja, jer je ostvario razliku u cijeni prodajom vozila, odnosno ostvarena je razlika u cijeni između nabavne i prodajne cijene, tako da nisu tačni navodi iz pobijanog rješenja da su vozila prodavana ispod stvarne tržišne vrijednosti istih vozila. Smatra da je zaključak inspektora da su prodajne cijene ovih vozila ispod njihove tržišne cijene neutemeljen, a sama analiza potreba tržišta i mogućnosti ponude i potražnje kupovine vozila u navedenom periodu kontrole, isključivo potvrđuje činjenicu da su takve prodajne cijene vozila bile u skladu sa kategorijama tržišnih cijena ovakvih vrsta vozila, koja su prodavana pojedinačnim kupcima. Posebno ističe da se kalkulacija cijene vozila vrši po principu da nabavnu cijenu čini fakturna cijena dobavljača, na koju se dodaju zavisni troškovi, na što upućuju pozitivni zakonski pripisi i u skladu sa kojima je postupao i tužitelj u konačnom formiranju prodajne cijene vozila, obzirom da je jedini primjenjivi parametar za utvrđivanje konačne prodajne cijene vozila bila fakturna cijena dobavljača, a ne carinska osnovica. Po mišljenju tužioca u konkretnom slučaju osnovica za izlazni PDV za prodata vozila bila je, kako je to tužitelj i obračunavao i što je uobičajeno u ovakvoj vrsti prodaje, prodajna cijena tih vozila, odnosno njihova tržišna cijena, pa iako je takva prodajna cijena (i sljedstveno tome izlazni PDV), bila niža od nabavne cijene i uvozne PDV osnovice (i ulaznog poreza), tužitelj nije bio u obavezi da postupa u smislu odredbi člana 20. stav 12. i 14. Zakona o PDV-u, izdaje interne PDV fakture na iznos te razlike, odnosno ispravi odbitak ulaznog poreza, kako se to pogrešno navodi u obrazloženju pobijanog rješenja. Dakle, u konkretnom slučaju, radilo se o prodaji vozila nekim trećim licima, koja nisu obuhvaćena navedenim članom Pravilnika, tako da se PDV morao i trebao obračunati na prodajnu vrijednost vozila, kako je to činio tužitelj. Predlaže da Sud donose presudu, kojom se poništava osporeno rješenje i predmet vraća na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na tužbu, tužena je predložila da se tužba odbije.

Sud je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 19/02 do 74/10) odlučio kao u dispozitivu presude, iz slijedećih razloga:

Osporenim rješenjem, tužitelj je konačno obavezan da uplati porez na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) za period od 01.10 2012. do 30.09.20016.godine u ukupnom iznosu od 38.519,00 KM. Iz podataka u spisu i dokaza provedenih u postupku, proizilazi da je prvostepeni organ, uvidom u knjigovodstvenu evidenciju, utvrdio da je tužitelj u kontrolisanom periodu uglavnom obavljao špediterske usluge vezane za uvoz i izvoz dobara, te usluge posredovanja pri prodaji rabljenih automobila, prodaju istih sa vlastitog skladišta, kao i prodaju polovnih automobila invalidnim licima, pri čemu je ostvarivao pravo na odbitak ulaznog poreza po osnovu plaćenog PDV-a prilikom uvoza dobara. Takođe, prilikom prodaje istih vozila u kalkulacijama i izlaznim fakturama ispostavljenim kupcima, tužitelj je iskazivao manji izlazni PDV od iznosa ulaznog PDV-a obračunatog i plaćenog prilikom uvoza vozila koji je koristio s pravom odbitka, odnosno prodaju motornih vozila vršio je po fakturnoj vrijednosti, pri čemu je vrijednost osnovice za obračun izlaznog PDV-a bila manja od poreske osnovice utvrđene pri uvozu dobara, iz čega proizilazi da dio ulaznog PDV-a, koji je veći od obračunatog izlaznog PDV-a nije iskorišten u poslovne svrhe, te isti, shodno zaključku prvostepenog organa, nema svoju protivtežu u izlaznom porezu i kao takav se, ne može koristiti kao odbitna stavka u smislu člana 32. stav 2. Zakona o PDV-u. Poreski organi su u konkretnom slučaju, nakon utvrđivanja poreske osnovice prema stvarno izvršenom prometu, obračunali PDV, te su tužitelja obavezali da na ime PDV-a plati iznos utvrđen prvostepenim, a potom i konačnim rješenjem tužene.

Cijeneći pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama navoda u tužbi i prigovora tužitelja, ovaj sud je našao da se osporeno rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona.

Odredbom člana 32. stav 1. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", broj: 9/05, 35/05 i 100/8), propisano je "ulazni porez je, u vezi s poreskim obveznikom, iznos PDV-a, koji mu je obračunat na promet dobara ili usluga i PDV koji plati ili treba da plati prilikom uvoza dobara, gdje se (u oba slučaja) radi o dobrima ili uslugama koje koristi ili treba da koristi u svrhu poslovanja koje vrši". U stavu 2. istog člana, propisano je da obveznik ima pravo da odbije PDV koji je obavezan da plati ili ga je platio prilikom kupovine dobara ili usluga od drugog obveznika ili prilikom uvoza dobara, pod uslovom da ta dobra, odnosno usluge koristi za promet dobara i usluga koji podliježe plaćanju PDV-a. Odredbama člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u, definisana je poreska osnovica, u stavu 13. istog člana propisano je da "ako se mijenja PDV obračunat i naplaćen na uvoz dobara, koji poreski obveznik uzima u obzir kao odbitak ulaznog poreza, odbitak ulaznog poreza može se ispraviti za razliku koja se javlja, na osnovu carinskih dokumenata ili odluke UIO, a u stavu 14. ako je PDV za uvoz dobara, koji je odbijen kao ulazni porez, povećan, smanjen ili je obveznik oslobođen obaveze plaćanja, obveznik je dužan da, na osnovu carinskog dokumenta ili rješenja UIO, ispravi odbitak ulaznog poreza u skladu s tom izmjenom. Članom 21. stav 1. istog Zakona, regulisana je poreska osnovica kod uvoza dobara te je navedeno da je ona vrijednost tih dobara utvrđena u skladu sa carinskim propisima, a u stavu 2. istog člana propisano je da se u osnovicu iz stava 1. ovog člana uračunavaju akcize, carine i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV-a, kao i svi zavisni troškovi (provizija, troškovi pakovanja, prevoza i osiguranja) koji nastanu nakon uvoza dobara do prvog odredišta u Bosni i Hercegovini. Članom 65. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV ("Službeni glasnik BiH" broj: 93/05/35-08) kao uslov za ostvarivanje prava na odbitak ulaznog poreza pri uvozu, propisano je da je PDV plaćen pri uvozu i da je dobro uvezeno u zemlju za oporezive svrhe uvoznika.

Iz predmetnog spisa proizilazi da je tužitelj u konkretnom izvršio prodaju motornih vozilla po ispostavljenim računima, pri čemu je vrijednost osnovice za obračun izlaznog PDV-a, bila manja od utvrđene poreske osnovice prilikom uvoza vozila, koji je koristio sa pravom odbitka, pri čemu je nesporno da dio ulaznog poreza, koji je bio veći od obračunatog izlaznog poreza, nije iskorišćen u poslovne svrhe. Dakle, tužitelj prilikom formiranja prodajnih cijena i obračuna izlaznog PDV-a nije polazio od utvrđene osnovice u carinskom postupku, tako da dio ulaznog poreza koji predstavlja razliku između PDV-a obračunatog na vrijednost robe prilikom uvoza i PDV-a sadržanog u vrijednosti robe sa fakture, nema svoju odgovarajuću protuvrijednost u izlaznom porezu. Imajući u vidu iznesno, kao i citirane odredbe, prvostepeni organ je pravilno zaključio da ovaj dio ulaznog poreza nije iskorišćen u oporezive svrhe, odnosno nema protutežu u izlaznom porezu i kao takav u skladu sa citiranim odredbama člana 32. stav 2. Zakona o PDV-u, ne može se koristiti kao odbitna stavka.

Neosnovani su prigovori tužitelja da se prilikom formiranja prodajne cijene i sačinjavanja kalkulacija cijene, polazi od fakturne cijene dobavljača, a ne od utvrđene carinske osnovice. Navedeno iz razloga što se pravo na odbitak ulaznog poreza koristi u svrhu neutralisanja poreskog opterećenja koje proizilazi iz bruto cijene koju dobavljač zaračunava za svoju isporuku, odnosno, na osnovu kojeg se porez prenosi na krajnjeg potrošača, te ukoliko se ne bi primjenjivale odredbe citiranog člana 20. stav 13. i 14. Zakona o PDV-u, poreski obaveznici bi konstantno imali veći ulazni PDV od izlaznog, na koji način bi bio narušen princip neutralnosti poreskog opterećenja kao osnovne karakteristike sistema PDV-a. Dakle, kako je tužitelj robu prodavao u daljem prometu, zbog čega je imao obavezu da izvrši ispravku ulaznog poreza za razliku koja se javlja, pa kako to nije učinio, prvostepeni organ je pravilno izvršio ispravku ulaznog poreza.

Ostali prigovori tužbe, koje je Sud cijenio, nisu od uticaja za drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari, na koje je tuženi u osporenom rješenju dao pravilno i detaljno obrazloženje, a koje obrazloženje prihvata i ovo sudsko vijeće, te samim tim nema potrebe za ponovnim obrazlaganjem.

Iz navedenih razloga, pobijano rješenje je doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava, pri čemu nije učinjena povreda pravila postupka, koji je prethodio donošenju konačnog upravnog akta, iz kojih razloga je pobijano rješenje pravilno i zakonito, zbog čega je tužbu trebalo odbiti kao neosnovanu.

Na koncu, imajući u vidu da je Sud odbio tužbu, ne postoji ni zakonska obaveza naknade troškova spora, koje je tužitelj potraživao."

(Presuda Suda BiH, S1 3 U 027826 18 U od 11.4.2019. godine)