BJANKO MJENICA

Zakon o menici

član 18 stav 2

Bjanko mjenica je mjenica čiji bitni elementi nisu popunjeni jer takva mjenica ne sadrži iznos mjenične obaveze ni rok njenog dospijeća i ove elemente mjenični povjerilac naknadno upisuje, prije nego što mjenicu dostavi na naplatu, pa izdavajući ovu mjenicu dužnik preuzima veliki rizik jer mjenični povjerilac može mjenicu popuniti suprotno njihovom sporazumu što se imaocu mjenice ne može prigovoriti osim u zakonom propisanim uslovima vezanim za način sticanja mjenice.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj... od 17.02.2012. godine tužiteljica je u cijelosti odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati iznos od 99.635,54 KM sa zakonskom kamatom počev od 18.01.2010. godine do isplate i troškovima postupka.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini broj... od 03.7.2012. godine žalba tužiteljice je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen i tuženi obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 5.747,81 KM.

Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda preinači tako što će se potvrditi presuda prvostepenog suda ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija je djelimično osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da joj tuženi po osnovu protestovane mjenice isplati iznos od 99.635,54 KM sa pripadajućom zateznom kamatom.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi: da je tuženi kao fizičko lice potpisao bjanko mjenicu serijski broj … od 21.12.2004. godine, a u vezi ugovora zaključenog istog dana između tužiteljice i preduzeća AD G. U., čiji je osnivač i direktor tuženi; da je mjeničnom izjavom od 03.6.2005. godine tuženi potvrdio svoje obaveze po naprijed navedenom ugovoru od 21.12.2004. godine i mjenici izdatoj istog dana; da je tužiteljica popunila navedenu bjanko mjenicu i u njoj odredila iznos duga od 99.635,54 KM, a kao datum dospijeća ovog potraživanja navela 18.01.2010. godine; da je narednog dana tj. 19.01.2010. godine tužiteljica sudu dostavila zahtjev za protest mjenice i da je rješenjem suda broj... od 09.02.2010. godine predmetna mjenica protestovana.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev nalazeći da tuženi nije bio jemac po ugovoru koji je preduzeće AD G. U. zaključilo sa tužiteljicom, jer ne postoji ugovor o jemstvu u pismenoj formi, radi čega taj sud smatra da je ništava mjenična izjava od 03.6.2005. godine i sporna mjenica od 21.12.2004. godine. Po shvatanju prvostepenog suda, potraživanje tužiteljice je i zastarjelo jer je isto dospjelo 03.02.2008. godine, a protest mjenice nije izvršen u roku propisanom članom 45. stav 3. Zakona o mjenici ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/01).

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Po stanovištu tog suda, u mjeničnom sporu se ne može ispitivati pravni osnov i razlog obavezivanja mjeničnog dužnika pa tužiteljica kao zakonit i savjestan imalac mjenice sa pratećom izjavom ima pravo da sama u bjanko potpisanoj mjenici upiše iznos potraživanja i datum njegovog dospijeća, slijedom čega sporno potraživanje nije zastarjelo.

Po mišljenju ovoga suda, drugostepeni sud je u konkretnoj pravnoj stvari pravilno primijenio materijalno pravo (u odnosu na odluku o glavnom dugu).

Tužiteljica je kao imalac mjenice mogla birati da li će protiv dužnika po osnovnom ugovoru (AD G. U.), koji je i mjenični dužnik, podnijeti mjeničnu tužbu ili tužbu za ispunjenje ugovora ili će pak podnijeti mjeničnu tužbu protiv tuženog koji je takođe mjenični dužnik. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženi bjanko potpisao više mjenica i mjeničnih izjava te da je neke potpisao u svoje ime kao fizičko lice, a neke u ime AD G. U., čiji je on direktor. Tužiteljica je bila ovlaštena da aktivira bilo koju od ovih mjenica, ukoliko se ne naplati od dužnika. U konkretnom slučaju ona je aktivirala mjenicu koju je tuženi potpisao kao fizičko lice u svoje ime, a ne kao direktor AD G. U.

Mjenična izjava koju je potpisao tuženi ne predstavlja ugovor o jemstvu, koji je prema svojim karakteristikama dvostrani pravni posao, već jednostranu izjavu volje kojom se uspostavlja obaveza iz vlastite mjenice, kojom se tuženi kao trasat obavezao da će tužiteljici kao remitentu isplatiti iznos koji bude naveden u mjenici. Dug na koji se tuženi obavezao izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njegov vlastiti dug, nastao na osnovu njegove jednostrane izjave volje. To nije dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla niti je obaveza iz mjenice zavisna od obaveze iz osnovnog posla već je to samostalna obaveza koju tužiteljica kao remitent može uvijek aktivirati. Stoga nisu od značaja revizioni prigovori da je sporna mjenica popunjena suprotno osnovnom pravnom poslu.

Mjenica se temelji na principima pismenosti, strogosti i formalnosti pa se data mjenična izjava ne može uslovljavati i ograničavati. Na mjeničnom povjeriocu (ovdje: tužiteljica) je izbor na koji način i iz kojeg sredstva osiguranja će naplatiti svoje potraživanje. Polazeći od navedenih pravnih shvatanja, ovaj sud zaključuje da tužiteljica nije spornu bjanko mjenicu realizovala bez pravnog osnova, kako se navodi u reviziji.

Zakon o mjenici nema izričite odredbe o bjanko mjenici, ali se na nju posredno primjenjuje odredba člana 18. stav 2. tog zakona. Dakle, bjanko mjenica je mjenica čiji bitni elementi nisu popunjeni jer takva mjenica ne sadrži iznos mjenične obaveze i rok njenog dospijeća. Ove elemente mjenični povjerilac naknadno upisuje, prije nego što mjenicu dostavi na naplatu. Izdavajući ovu mjenicu dužnik (ovdje: tuženi) preuzima veliki rizik jer mjenični povjerilac može mjenicu popuniti suprotno njihovom sporazumu. To proizlazi iz odredbe člana 18. stav 2. Zakona o mjenici koja propisuje da u slučaju kada je u vrijeme izdavanja mjenica bila nepotpuna pa naknadno bude ispunjenja protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma se ne može prigovoriti imaocu mjenice osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupao sa krajnjom nepažnjom. Iz citirane odredbe zapravo proizilazi da se imaocu mjenice ne može prigovoriti ukoliko je mjenicu realizovao protivno sporazumu, osim u zakonom propisanim uslovima vezanim za način sticanja mjenice, što ovdje nije slučaj, budući da je tuženi tužiteljici predao više bjanko mjenica koje je ona držala u zakonitom posjedu. U prilog tome govori i činjenica da tuženi nije smatrao da tužiteljica neosnovano drži mjenice u svom posjedu jer bi u protivnom tražio povrat datog sredstva obezbjeđenja, što se u konkretnom slučaju nije dogodilo. Nadalje, tuženi je kao izdavalac mjenice bio svjestan da potraživanje tužiteljice iz osnovnog pravnog posla nije naplaćeno, a momentom izdavanja i predaje mjenice u posjed tužiteljici istovremeno joj je dao odobrenje za njeno popunjavanje i realizaciju.

Tuženi tokom postupka nije dokazao da je tužiteljica zloupotrijebila spornu mjenicu. Naprotiv, iz nalaza i mišljenja finansijskog vještaka R.I. proizlazi da potraživanje tužiteljice iz osnovnog pravnog posla upravo iznosi onoliko koliko je navedeno u mjenici. Međutim, kako je naprijed rečeno, obaveza iz mjenice nije zavisna od obaveze iz osnovnog posla već je to samostalna obaveza koju remitent uvijek može aktivirati (to proizlazi iz apstraktnosti mjenice). Radi toga tuženi kao mjenični dužnik nema mogućnost da ističe prigovore u odnosu na tužiteljicu kao zakonitog i savjesnog imaoca mjenice. U skladu sa načelom neposrednosti mjenice, mjenični dužnik (ovdje: tuženi) je u neposrednom pravnom odnosu prema imaocu mjenice (ovdje: tužiteljica), a realizacija mjenice je uvijek valjan osnov za bilo koju isplatu.

Revident u reviziji neosnovano ističe da je izreka pobijane presude nejasna i neizvršiva kao i da je obrazloženje iste nerazumljivo. Neosnovan je i prigovor tuženog da mjenica nije blagovremeno podnesena na protest jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je prijedlog za protest mjenice podnesen sudu dan nakon dospijeća spornog potraživanja, pri čemu treba imati u vidu da je tužiteljica imala ovlaštenje da u mjenicu upiše datum dospijeća.

Međutim, pobijanom presudom je usvojen i tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos glavnog duga od 99.635,54 KM. U ovom dijelu je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, predajom mjenice dužnik iz mjenice se obavezuje platiti iznos naznačen u mjenici i mjeničnu kamatu ukoliko mjenica sadrži i odredbu o kamati i njenoj stopi, kako to propisuje odredba člana 7. Zakona o mjenici. U konkretnom slučaju iznos mjenične svote u sebi sadrži kako glavni dug tako i obračunatu kamatu, a mjenica ne sadrži posebnu odredbu o kamati, pa nije bilo zakonskog osnova da se na dosuđeni iznos glavnice tužiteljici prizna i zakonska zatezna kamata.

S obzirom na izloženo, a u smislu članova 248. i 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13), odlučeno je kao u izreci."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 80 0 P 025556 15 Rev 2 od 22.9.2016. godine)