Zastava Srbije

PRENOSIMO: Intervju sa pravnicom Anetom Zrnić, urednicom bloga “Nasilje – šta i kako?” na temu zakonske regulative i prakse u procesuiranju porodičnog nasilja

28.06.2023.


Možda ste na društvenim mrežama, zapratili blog “Nasilje - šta i kako?”. Pokrenut je sa ciljem da podigne svijest čitalaca o opasnosti nasilja u porodici, a iza njega stoji Banjalučanka Aneta Zrnić, po struci diplomirana pravnica.

Kako priča za BUKU ideju za pisanje bloga dobila je nakon pohađanja “Digitalne akademije za mame” u organizaciji Centra za mame, nakon čega je i završila Digitalnu akademiju u Centru za digitalni razvoj u Banjaluci, kako bih stekla znanje za izradu sajta za blog.

U pisanju bloga pomogao joj je i dvogodišnji rad u marketingu, a želja joj je takođe bila da blog zajedno sa profilima na društvenim mrežama, predstavlja primjer odgovornog korištenja društvenih mreža, jer je namijenjen edukaciji, informisanju i podizanju svijesti čitalaca o ovom ozbiljnom društvenom problemu.

Izradu grafičkih elemenata uradila je grafička dizajnerka Tatjana Savić, koja je zajedno sa Zrnić posvećeno radi na svim detaljima: “Vodile smo računa da će blog biti praćen od strane žena i djevojaka koje su prošle ili prolaze kroz iskustvo nasilja, zbog čega smo koristile tople tonove boja i ilustracija. Nasilje se u medijima prikazuje u mračnim tonovima, sa uznemirujućim naslovima i fotografijama nasilja, što izaziva strah i odbojnost kod čitalaca, a posebno kod žena koje se nalaze u stanju straha zbog nasilja koje doživljavaju, što ih automatski odvraća od čitanja takvih tekstova“.

Da li Vam se javljaju žrtve nasilja, šta obično kažu, kakve su njihove priče ?

Iznenađena sam što mi se javiile mnoge žene i podržale ideju bloga, iako blog pišem tek nekoliko mjeseci. Veoma me raduje činjenica da to više nisu žrtve nasilja, već slobodne, uspješne žene, preduzetnice, profesorice, pravnice. Neke od njih imaju i vlastite blogove. Sve su to odlučne, jake i hrabre žene koje su uspjele izaći iz začaranog kruga nasilja. Žene koje su svoj najveći kamen spoticanja pretvorile u snagu za ostvarenje svojih snova, a sada iz takve pozicije osnažuju i druge žene.

Gdje sve vidite probleme kod nas u BiH, počev od društvenog ambijenta, preko zakona, do sudske prakse? Može li se reći da na svim ovim nivoima imamo nedostatak podrške i razumijevanja za žene žrtve nasilja?

Tema nasilja u porodici/partnerskog nasilja zainteresovala me je tokom studija, zbog čega sam je istraživala kao student, a posebno je aktivno proučavam posljednjih nekoliko godina. Učestvovala sam u više istraživanja na temu nasilja u porodici, gdje sam prikupljala sve dostupne informacije. Aktivno sam pratila rad organizacija koje se bave ovom problematikom i učestvovala u više projekata i kampanja vezanih za osnaživanje žena.

Prvi i osnovni problem društvenog ambijenta jeste nedovoljno poznavanje nasilja u porodici, zbog čega vrlo često nailazimo na nerazumijevanje i osuđivanje njihovih žrtava. Razvod se u našoj sredini i dalje smatra neuspjehom, bez obzira na zvanične podatke koliko žena gotovo svakodnevno izgubi svoj život čuvajući brak. Takva situacija dovela je do toga da je nasilje u porodici  konačno izašlo iz privatne u javnu sferu. Žrtve više ne šute, čime smo dobili nove informacije i saznanja koja do sada nismo imali, a sa novim saznanjima trebalo bi da se ide i sa promjenama. Zakonodavni okvir je dobro regulisan, ali je upitna njegova primjena. U ovom trenutku nedostaje nadzor nad primjenom zakona u pojedinačnim slučajevima nasilja u porodici, a iznad svega odgovornost onih koji rade na tim slučajevima. Osim toga, kazne za počinioce nasilja su neprimjereno blage. Ako se porodica i brak smatraju stubovima našeg društva, onda oni koji je ruše, moraju biti odgovarajuće sankcionisani. Slučajevi nasilja u porodici morali bi biti prioritet, što sada nije slučaj. Ovo nam pokazuju sudska praksa i dostupne presude.

Da li zbog toga žene u bosanskohercegovačkom društvu u većini slučajeva ne odlučuju da prijave nasilje i ostaju sa nasilnikom ?

Različiti su razlozi zbog kojih se žena ne odlučuje da prijavi nasilnika i napusti nasilnu zajednicu. Oni zavise od slučaja do slučaja. Ekonomska nezavisnost, koja se smatra najvažnijom stepenicom za izlazak iz nasilne zajednice nije uvijek odlučujuća. Ne bih rekla ni da je preblago sankcionisanje nasilnika i uopšte stanje sa društvenim ambijentom presudno kada žena odlučuje, a što pokazuju brojni primjeri sa kojima sam se susrela. Ono što je sigurno jeste da odlučna žena željna svoje slobode, neće dozvoliti da je bilo kakve prepreke spriječe da napusti nasilnika. Takvih žena danas ima mnogo, iako se o njima rijetko piše. Sasvim suprotno, najviše se piše o žrtvama koje nisu ni pokušale ili nisu uspjele da pobjegnu. Takve informacije najviše plaše žene i odvraćaju ih od napuštanja nasilnika.

Koji je onda najbolji način da žrtva reaguje, preokrene svoj život i prijavi nasilje u uslovima koje ste opisali ?

Prije svega žrtva mora prihvatiti da se ne nalazi u normalnom partnerskom odnosu i da se nasilnik neće promijeniti, a zatim da sačuva snagu za borbu koja je čeka. Bez obzira o kojoj vrsti nasilja se radi, najvažnije je žrtve edukovati da se nasilnik ne napušta u afektu. Izlazak iz nasilne zajednice pažljivo se planira do najsitnijih detalja, o svemu se unaprijed razmišlja. Jedini izuzetak jeste iznenadni fizički napad u kojem je žrtva direktno životno ugrožena.

Prijava nasilja je kamen spoticanja nasilniku kad tad. Ako ne u prvim, onda sigurno u drugim postupcima, poput brakorazvodne parnice, vještačenja u slučaju borbe za starateljstvo, različitih optužbi nasilnika u cilju diskreditacije žrtve. Prijava je važan dokaz, koji se ne može zanemariti na duže staze. Veoma je važno da se nasilnik provuče kroz sistem i da žrtva ostavi trag. Prijava nasilnika nadležnim prvi je poziv u pomoć.

Porodičnim nasiljem mediji se bave sporadično, obično onda kada dođe do velike tragedije i ubistva, ali gotovo uvijek se ispostavi da su nasilnici već bili evidentirani. To zapravo znači da sistem uopšte ne prati njihovo ponašanje ?

Zvanični podaci nam govore da su neki nasilnici bili prijavljeni više desetina puta, da su bili sankcionisani ili su im izrečene mjere zabrane prilaska žrtvi, ali se nasilje ipak završilo ubistvom. Na osnovu zvaničnih podataka, zakonodavac bi morao da bude svjestan da se u najekstremnijim slučajevima nasilnik sa žrtvom miri samo onda kada je ubije, zbog čega su potrebne daleko oštrije sankcije i mjere bezbjednosti žrtve.

Femicid u BiH je stvarnost, ali bez pravne kvalifikacije. Do kada će biti tako?

Femicid jeste naša surova realnost, ali nažalost nisam optimistična da će se njegova pravna kvalifikacija desiti skoro. Nismo uspjeli da se izborimo ni za manje, a takođe veoma važne I neophodne promjene, poput ukidanja postupka mirenja u brakorazvodnom postupku u slučajevima nasilja u porodici. Nedopustivo je da se žrtva miri sa potencijalnim ubicom. Na ovaj način žrtve se zbunjuju. S jedne strane šalje im se poruka da prijave nasilje radi sankcionisanja nasilnika, a sa druge strane kada sve to urade, nailaze na postupak za razvod braka koji zahtjeva da supružnici prođu kroz postupke mirenja koje sprovodi CZS, što jedno drugo isključuje. Moramo se podsjetiti da se kroz svu angažovanost brojnih organizacija, pojedinaca, akademskih građana, stručnjaka iz oblasti krivičnog prava, nismo uspjeli izboriti za izmjenu Porodičnog zakona koja se odnosi na ukidanje postupka mirenja bračnih drugova u slučajevima prijavljenog nasilja u porodici.

Kompanija Paragraf Lex BA ne preuzima odgovornost za tačnost i istinitost informacija prenijetih iz spoljnih sadržaja, odnosno drugih izvora, kao i za štetu koja eventualno iz toga proistekne. Sve informacije objavljene u sekciji "Vijesti" su namijenjene u svrhu opšteg informisanja.


IZVOR: Vebsajt Buka, Tatjana Čalić, 20.06.2023.

Naslov: Redakcija