Iako je Zakon o elektronskom potpisu ("Sl. glasnik BiH", br. 91/2006 - dalje: Zakon) usvojen još u novembru 2006. godine, ovaj vid ovjeravanja službenih dokumenata se nije počeo primjenjivati u našoj zemlji. Razlog je što u BiH još nijedna institucija nema ovlaštenja da izdaje certifikate kojima se potvrđuje autentičnost elektronskog potpisa.
Elektronski potpis je, zapravo, zamjena za svojeručni potpis kojeg stavljamo na različita dokumenta kao dokaz da smo upoznati i saglasni sa sadržajem dokumenta. U elektronskom komuniciranju, putem e-pošte, umjesto svojeručnog, koristi se elektronski potpis. Elektronski potpis mogu koristiti sve osobe, kao i sve firme, institucije, ustanove i slično.
Primjera radi, dvije firme trebaju sklopiti ugovor o saradnji. Ako se te firme nalaze u dvije različite države, ili čak na različitim kontinentima, upotrebom elektronskog potpisa na ugovor koji je u elektronskoj formi, vlasnici, odnosno direktori tih firmi izbjegavaju trošak putovanja, kako bi se sreli "licem u lice" sa partnerom i lično potpisali taj ugovor. Osim toga, zahvaljujući elektronskom potpisu štedi se i vrijeme, a rad je daleko efikasniji.
U razvijenom svijetu, uključujući i EU, elektronski potpis je već odavno u upotrebi. Primjera radi, EU je prvu direktivu o elektronskom potpisu donijela 1999. godine.
Procjene govore da bi privatni sektor, zahvaljujući uvođenjem elektronskog potpisa u BiH godišnje ostvarivao uštede od oko 200 miliona KM, dok bi državne institucije ostvarivale uštede od 1,6 miliona KM godišnje.
Elektronski potpis je, u principu, skup podataka, koji se šalje zajedno sa osnovnom porukom, bilo da se radi o nekom dopisu, ugovoru, sporazumu i slično, kojima se potvrđuje identitet potpisnika i garantuje za sadržaj poruke.
Da bi ovaj potpis bio validan, mora postojati jedna ili više akreditovanih institucija koje će verificirati valjanost potpisa, odnosno tačnost podataka u popratnoj poruci koja služi kao potpis. Zapravo, da bi neka ustanova ili firma mogla izdavati certifikate o validnosti elektronskog potpisa, za pružanje te usluge mora dobiti dopuštenje od države. Slično kao što se radi prilikom akreditovanja visokoškolskih ustanova, koje, da bi mogle organizovati predavanja i ispite, te izdavati diplome, moraju od države dobiti ovlaštenje za taj posao. Toga u BiH, kada je u pitanju elektronski potpis, za sada nema.
Tačnije, tek je 15. januara 2018. godine uspostavljen državni Ured za nadzor i akreditaciju ovjerilaca. Radi se o instituciji koja daje akreditaciju nadležnim ovjeriocima.
- Trenutno, u Uredu su zaprimljena dva zahtjeva za upis u Evidenciju ovjerilaca za pružanje usluga u vezi s izdavanjem elektronskog potpisa. Dostavom dokumenata od strane podnositelja, odnosno okončanjem postupka upisa u Evidenciju ovjerilaca počinje praktična primjena izdavanja elektronskog potpisa u BiH – saopćeno je iz spomenutog ureda, ali bez navođenja čak ni okvirnog roka kada će biti izdate akreditacije i kada će se elektronski potpis početi primjenjivati u BiH.
Ono što je za sada poznato je da su zahtjeve za dobijanje akreditacije ovlaštenog ovjerioca elektronskog potpisa do sada podnijeli Uprava za indirektno oporezivanje BiH (UIO) i Agencija za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka BiH (IDDEEA).
Inače, za proteklih 12 godina Vijeće ministara BiH je, s ciljem početka primjene Zakona, usvojilo tri potrebna pravilnika. Također, u novembru 2016. godine je data saglasnost za formiranje Ureda za nadzor i akreditaciju ovjerilaca, kojem je trebalo više od godinu dana da profunkcioniše. I to je sve što je učinjeno.
Iako se Zakon još nije počeo ni primjenjivati, izvjesno je da će ga BiH u skorije vrijeme morati zamijeniti novim Zakonom o elektronskoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektronske transakcije, čija je izrada u toku. Razlog je to što je EU usvojio novu direktivu iz ove oblasti, sa kojom BiH mora uskladiti svoje zakonodavstvo.
IZVOR: Vebsajt Faktor, A. Šarenkapa, 22.03.2018.
Naslov: Redakcija