Penzioner koji je četrdeset godina radio u Austriji, a nijedan dan u Republici Srpskoj, može, pod uslovima međunarodnog sporazuma, ostvarivati zdravstvenu zaštitu u Republici Srpskoj na teret austrijskog nosioca osiguranja. Međutim, penzioner koji je, pored istih četrdeset godina u Austriji, još dvije godine radio u Republici Srpskoj i stekao pravo na domaću penziju, može doći u položaj da zdravstveno osiguranje u Republici Srpskoj mora lično plaćati, a osnovica mu je austrijska penzija.
Ovaj primjer otvara pitanje koje prevazilazi tehniku prijavljivanja na osiguranje: kako dodatni domaći staž i ostvareno pravo na domaću penziju mogu dovesti do nepovoljnijeg položaja u pogledu ličnog finansiranja zdravstvenog osiguranja?
Odgovor zahtijeva zajedničko razmatranje propisa o zdravstvenom osiguranju, propisa o doprinosima i odgovarajućeg međunarodnog sporazuma. Upravo na njihovom dodiru nastaju nedoumice sa ozbiljnim posljedicama za penzionere.
Status osiguranika i obaveza plaćanja doprinosa
Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju ("Sl. glasnik RS", br. 93/2022, 132/2022 i 67/2026) u članu 15. tačka 7) uređuje osiguranje državljanina Republike koji ostvaruje penziju ili invalidninu od inostranog isplatioca, u cijelosti ili djelimično po osnovu većinskog staža osiguranja ostvarenog u inostranstvu, uz izuzetak predviđen međunarodnim ugovorom. Tačka 8) istog člana obuhvata korisnike penzije prema propisima Republike Srpske, odnosno Federacije BiH, pod propisanim uslovima. Član 16. određuje da se svojstvo osiguranika stiče po jednom osnovu i da, uz zakonski izuzetak, prethodna tačka isključuje narednu.
Ipak, iz samog svojstva osiguranika ne proizlazi oslobađanje od ličnog plaćanja doprinosa. Potrebno je odvojeno utvrditi osnov osiguranja, obveznika doprinosa, obveznika njegove uplate i osnovicu. I član 14. stav 1. ovog zakona povezuje svojstvo osiguranika sa zakonom propisanom mjesečnom obavezom doprinosa, zato treba zajedno cijeniti i Zakon o doprinosima ("Sl. glasnik RS", br. 114/2017, 112/2019, 49/2021, 119/2021, 56/2022, 132/2022, 112/2023, 110/2024 i 114/2025) - a upravo tu dolazimo do problema.
Zakon o doprinosima u članu 5. tačka 4) obuhvata određene korisnike penzije ili invalidnine od inostranog isplatioca “u cijelosti ili djelimično”. Za tu kategoriju član 18. tačka 1) predviđa ličnu uplatu doprinosa! Istovremeno, član 5. tačka 7) zasebno uređuje korisnika prava na penziju, dok član 17. propisuje uplatu doprinosa od strane isplatioca prihoda. Opšta stopa doprinosa za zdravstveno osiguranje iznosi 10,2%, a za penzije koje isplaćuje Fond PIO Republike Srpske propisana je posebna stopa od 1%. Ova razlika mora se posmatrati zajedno sa pravilima o tome ko doprinos uplaćuje; ona ne znači da se domaćem penzioneru lično odbija 1% penzije.
Zašto je razgraničenje kategorija sporno?
Posebnu pažnju zaslužuje razlika između formulacija dva zakona: Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju izričito koristi kriterijum većinskog inostranog staža, dok ga član 5. tačka 4) Zakona o doprinosima ne sadrži - ne objašnjava šta znači “djelimično”.
Kod korisnika obje penzije zato se mora jasno objasniti kako se razgraničavaju kategorija primaoca djelimične inostrane penzije i opšta kategorija korisnika penzije, te kakve posljedice to ima za ličnu obavezu uplate. Problem nije samo u jezičkom značenju riječi “djelimično”. Problem je u pravnom dometu te formulacije kada isto lice prima i domaću i inostranu penziju, a drugi zakon njegov osnov osiguranja određuje prema većinskom stažu. Dodatno, član 16. stav 2. Zakona o doprinosima za obje kategorije kao osnovicu navodi penziju.
Građanin mora moći predvidjeti da li je lični obveznik, na koji prihod plaća doprinos i zbog čega se na njega primjenjuje upravo taj režim, što na bazi ovakvih propisa nije moguće.
Međunarodni sporazum određuje važan dio odgovora
Nije dovoljno utvrditi da penzioner prima penziju iz inostranstva. Potrebno je utvrditi iz koje države, da li prima i domaću penziju i šta odgovarajući sporazum propisuje za takvu situaciju.
Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o socijalnom osiguranju u članu 14. razlikuje korisnika penzije samo jedne države od korisnika penzija obje države. Kod korisnika obje penzije, zdravstveno osiguranje i teret troškova vezuju se za državu prebivališta.
Sporazum sa Austrijom u članu 13. takođe razlikuje ove situacije. Na korisnika penzija obje države primjenjuju se propisi o zdravstvenom osiguranju penzionera države prebivališta. Za korisnika samo austrijske penzije koji živi u BiH predviđen je drugačiji režim ostvarivanja zaštite i snošenja troškova.
Tu nastaje razlika iz uvodnog primjera. Sticanje domaće penzije može promijeniti međunarodnopravno određenje države čiji se propisi primjenjuju. Međutim, to još ne odgovara na pitanje kako domaći zakon treba da rasporedi lični teret doprinosa. Primjer ne znači da korisnik samo austrijske penzije nigdje ne plaća doprinose. On pokazuje moguću razliku u ličnoj obavezi prema sistemu Republike Srpske.
Pritom se rješenje jednog sporazuma ne može prenositi na sve države. Sporazum sa Švajcarskom, na primjer, u članu 12. stav 3. izričito vezuje zdravstvenu zaštitu korisnika švajcarske penzije u BiH za uplatu propisanih doprinosa.
Većinski inostrani staž ne znači odsustvo domaćeg doprinosa
U predmetima zbog kojih se ovo pitanje otvorilo postoje korisnici sa više od petnaest godina staža osiguranja u Republici Srpskoj i većinskim stažom u Hrvatskoj. Posebno je značajan položaj onih koji su navršili i 65 godina života, pa uslove za domaću starosnu penziju ispunjavaju samo na osnovu staža ostvarenog u Republici Srpskoj, bez potrebe za sabiranjem sa hrvatskim stažom. Riječ je, dakle, o licima koja su znatan dio radnog vijeka provela u domaćem sistemu i koja već ostvaruju domaću penziju. Ipak, prema stavu Fonda zdravstvenog osiguranja, i od njih se zahtijeva da lično uplaćuju doprinos za zdravstveno osiguranje zbog većinskog staža ostvarenog u inostranstvu! Upravo ova okolnost dodatno otvara pitanje opravdanosti njihovog različitog tretmana u odnosu na korisnike isključivo domaće penzije.
Zato nije prihvatljivo bez razlike obrazlagati njihovu ličnu obavezu tvrdnjom da “nisu učestvovali u finansiranju domaćeg zdravstvenog sistema” jer to naprosto nije istina. Takvo uopšteno obrazloženje pojavljuje se u objašnjenju Fonda zdravstvenog osiguranja od 5. maja 2026. godine.
Zdravstveno osiguranje počiva na solidarnosti i ranije uplaćeni doprinosi sami po sebi ne stvaraju doživotno oslobađanje od budućih obaveza. Ipak, petnaest godina domaćeg staža ne može se zanemariti kada se različit tretman opravdava navodnim izostankom domaćeg doprinosa. Ni većinski staž u inostranstvu sam po sebi ne dokazuje da je inostrana penzija veća od domaće. Trajanje staža i visina penzije različite su činjenice.
Granični primjeri dodatno pokazuju značaj ovog pitanja. Dva penzionera mogu imati gotovo isti ukupan staž, pri čemu kod jednog domaći staž preteže, a kod drugog inostrani staž. Ako takva razlika proizvodi bitno različit lični teret, opravdanost i posljedice izabranog razgraničenja zahtijevaju ozbiljno obrazloženje. Tako prvi penzioner nema ličnu obavezu uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje, dok drugi mora sam da ga plaća, iako mu inostrani staž preteže nad domaćim za svega jedan dan.
Inicijativa Ustavnom sudu Republike Srpske
Zbog ovih pitanja podnio sam Ustavnom sudu Republike Srpske inicijativu za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti člana 5. tačka 4) Zakona o doprinosima, u riječima “ili djelimično”, u vezi sa članom 18. tačka 1), u dijelu koji upućuje na tu kategoriju obveznika. Inicijativom ne osporavam ovlašćenje zakonodavca da propiše doprinose za korisnike inostranih ili srazmjernih penzija. Ustavnopravni argumenti zasnivaju se na načelima socijalne pravde i vladavine prava iz člana 5. Ustava Republike Srpske, jednakosti iz člana 10. i zahtjevu saglasnosti zakona sa Ustavom iz člana 108. stav 1.
Osporavam nedovoljno jasno razgraničenje lične obaveze i posljedice koje takvo uređenje proizvodi za uporedive kategorije penzionera. Razlika između zakonskih formulacija značajna je kao pokazatelj problema pravne sigurnosti. Predmet ustavnosudske ocjene je saglasnost osporene odredbe sa Ustavom, a ne međusobna saglasnost dva zakona iste pravne snage. Sam paradoksalan primjer nije dovoljan dokaz neustavnosti, ali on pokazuje posljedicu koju treba ispitati: da li je različit tretman dovoljno određen i razumno opravdan, naročito kada dodatni domaći staž i domaća penzija dovode do dodatnog ličnog opterećenja.
Pojedinačna pravna zaštita ostaje neophodna
Pored ustavnosudske inicijative, potrebno je voditi računa o zaštiti svakog pojedinačnog penzionera. Opšte saopštenje ili usmeno objašnjenje na šalteru ne zamjenjuje obrazloženu odluku nadležnog organa o konkretnom pravu ili obavezi. Zahtjev mora biti usmjeren prema organu nadležnom za pitanje koje se rješava. Nadležnosti Fonda PIO, Fonda zdravstvenog osiguranja i Poreske uprave treba razlikovati prema tome da li je sporno utvrđivanje penzijskih činjenica, evidentirani status osiguranja ili doprinosna obaveza. Uvjerenje o podacima iz službene evidencije može biti važan dokaz, ali nije isto što i rješenje o pravu.
Za penzionera je presudno da dobije jasan i provjerljiv odgovor: po kojem osnovu je osiguran, ko finansira njegovo osiguranje i zbog čega se od njega zahtijeva lična uplata. Takav odgovor mora počivati na konkretnom zakonu i primjenjivom međunarodnom sporazumu, uz stvarnu mogućnost da se njegova zakonitost ospori - dakle nužno je dobiti upravni akt (rješenje) kojim je u prvom stepenu jasno odlučeno o pravima, kako bi se takva odluka mogla preispitivati na višim instancama.
IZVOR: Redakcija Paragraf Lex, Vladimir Dragičević, advokat iz Banjaluke, 08.11.2026.