Građanski sporovi sve češće ulaze u digitalno okruženje. Komunikacija između stranaka odvija se putem elektronske pošte, aplikacija za razmjenu poruka i društvenih mreža, ugovori se zaključuju i razmjenjuju u elektronskom obliku, a različiti događaji ostaju zabilježeni u digitalnim sistemima. Zbog toga se pred sudovima sve češće pojavljuju e-mailovi, elektronski dokumenti, fotografije, snimci ekrana, poruke sa aplikacija i drugi digitalni sadržaji. Međutim, činjenica da se određeni sadržaj nalazi u elektronskom obliku sama po sebi ne daje odgovor na pitanje njegove dokazne vrijednosti. Za sud je važno šta se takvim dokazom želi dokazati, odakle sadržaj potiče, da li je autentičan, da li je mogao biti izmijenjen i kako se uklapa u cjelinu izvedenih dokaza.
Upravo se na tom mjestu susreću tradicionalna pravila građanskog procesnog prava i izazovi digitalnog doba.
Elektronski dokaz kroz opšta pravila građanskog postupka
Zakon o parničnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013 - odluka US, 74/2013 - odluka US, 55/2014, 87/2018, 18/2020 i 10/2023 - dr. zakon – dalje: ZPP RSrbije) Republike Srbije ne uređuje elektronske dokaze kao potpuno izdvojenu kategoriju dokaznih sredstava, već njihovo izvođenje i ocjenu treba posmatrati u okviru opštih pravila dokazivanja. Prema članu 228. ZPP RSrbije, stranka je dužna da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predloži dokaze kojima te činjenice dokazuje. Član 229. istog Zakona određuje da dokazivanje obuhvata činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok sud odlučuje koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja bitnih činjenica. Posebno je važan član 8. ZPP RSrbije, prema kojem sud po svom uvjerenju odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza kao cjeline i rezultata cjelokupnog postupka.
Isto osnovno procesno polazište postoji i u Republici Srpskoj. Član 7. Zakona o parničnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 58/2003, 85/2003, 74/2005, 63/2007, 105/2008 - odluka US, 45/2009 - odluka US, 49/2009, 61/2013, 109/2021 - odluka US, 27/2024 i 29/2026 - dalje: ZPP RS) Republike Srpske, uređuje obavezu stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze kojima ih utvrđuju, dok član 8. propisuje slobodnu ocjenu dokaza i obavezu suda da savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. To je značajno i za elektronske dokaze. Njihova dokazna vrijednost ne proizlazi samo iz činjenice da su samo elektronski, već i iz njihove relevantnosti, pouzdanosti, autentičnosti i odnosa prema ostalim dokazima.
Elektronski dokument nije isto što i screenshot
Kod digitalnog dokazivanja važno je razlikovati izvorni elektronski dokument od običnog prikaza elektronskog sadržaja. Zakon o elektronskom dokumentu, elektronskoj identifikaciji i uslugama od poverenja u elektronskom poslovanju ("Sl. glasnik RS", br. 94/2017 i 52/2021 – dalje: ZEDUP RSrbije) Republike Srbije, propisuje da se elektronskom dokumentu ne može osporiti punovažnost, dokazna snaga ili pisana forma samo zato što je u elektronskom obliku. Izvorno nastao elektronski dokument smatra se originalom, dok se dokument nastao digitalizacijom izvornog dokumenta koji nije bio u elektronskoj formi smatra kopijom izvornog dokumenta.
Republika Srpska je u junu 2026. godine donijela novi Zakon o elektronskoj identifikaciji, uslugama povjerenja u elektronskom poslovanju i elektronskom dokumentu Republike Srpske ("Sl. glasnik RS", br. 49/2026 – dalje: ZEUPEP RS) kojim je oblast elektronske identifikacije, usloga povjerenja i elektronskog dokumenta objedinjena u jednom propisu. Sličan princip postoji i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Prema članu 7. Zakona o elektronskom dokumentu ("Sl. novine FBiH", br. 55/2013 – dalje: ZED FBiH) Federacije Bosne i Hercegovine, elektronski dokument ima pravnu valjanost kao i dokument na papiru kada je izrađen, poslan, primljen, čuvan i arhiviran primjenom odgovarajuće informacione tehnologije i kada ispunjava zakonom propisane uslove. Međutim, iz toga ne proizlazi da svaki screenshot automatski ima istu dokaznu snagu kao izvorni elektronski dokument. Screenshot je prije svega vizuelni prikaz određenog sadržaja. On može biti veoma značajan za dokazivanje neke činjenice, ali se kod osporavanja autentičnosti otvara dodatno pitanje, odnosno da li prikaz zaista odgovara izvornom sadržaju i stanju koje je postojalo u određenom trenutku?
Autentičnost kao centralno pitanje
Kod centralnih dokaza pitanje autentičnosti često je važnije nego kod klasične papirne isprave. Kod e-maila, na primjer, može se postaviti pitanje ko je zaista poslao poruku, da li je sadržaj izmijenjen, kada je poruka poslata, sa koje adrese ili sistema je poslata i da li se podaci o komunikaciji mogu tehnički provjeriti. Slično je i sa porukama iz raznih aplikacija ili sadržajem sa društvenih mreža. Sam prikaz imena korisničkog naloga ili fotografije ekrana ne mora uvijek biti dovoljan za zaključak o identitetu autora ili neizmjenjenosti sadržaja. Zbog navedenog se tako kod osporavanja autentičnosti mogu otvoriti i razna pitanja koja zahtijevaju tehničko znanje, a neka od njih su i: ko je autor, da li je nalog zaista pripadao određenom licu, da li je sadržaj naknadno mijenjan, postoji li izvorni zapis i sl. U takvim situacijama vještačenje može pomoći sudu da utvrdi tehničke činjenice koje se odnose na elektronski zapis, njegov integritet ili druge relevantne podatke. Pri tome treba razlikovati ulogu vještaka koji daje stručno znanje o tehničkim činjenicama, dok sud ocjenjuje dokaznu vrijednost dokaza u okviru postupka. Prema tome, bitno je, dakle, razlikovati postojanje digitalnog prikaza od dokazivanja vjerodostojnosti sadržaja koji taj prikaz predstavlja.
Sudska praksa Srbije i Bosne i Hercegovine. Od elektronskog dokumenta do sadržaja društvenih mreža
Praktična pitanja koja se odnose na elektronske dokaze već se pojavljuju u sudskoj praksi i Srbije i Bosne i Hercegovine. Iako se konkretne procesne situacije razlikuju, zajedničko im je pitanje koliko se određenom digitalnom sadržaju može vjerovati i kakav mu dokazni značaj može biti dat u konkretnom postupku.
U Republici Srbiji je Vrhovni kasacioni sud u Rješenju Rev2 2919/2016 od 30. marta 2017. godine razmatrao pitanje elektronskom poštom dostavljenog troškovnika. Sud je zauzeo stav da je takav troškovnik, dostavljen bez kvalifikovanog elektronskog potpisa podnosioca neuredan. Odluka je značajna, jer pokazuje da se elektronska forma dokumenta mora posmatrati zajedno sa procesnim pravilima koja određuju uslove za njegovo korištenje u postupku. U drugom predmetu, Rev 1436/2017 od 5. jula 2017. godine, Vrhovni kasacioni sud Srbije razmatrao je procesna pitanja povezana sa SMS porukama u porodičnom sporu. Time se potvrđuje da elektronska komunikacija može biti relevantan dio dokaznog materijala i u klasičnom parničnom postupku, pri čemu njena vrijednost zavisi od konkretnog predmeta i ostalih izvedenih dokaza. Zanimljiv je i primjer iz odluke Vrhovnog kasacionog suda Srbije R1 627/2016 od 21. decembra 2016. godine, koja se odnosila na sadržaj objavljen na Facebook profilu i pitanje njegove pravne prirode. Sud je zauzeo stav da društvena mreža sama po sebi nije medij u smislu tadašnjeg Zakona o javnom informisanju i medijima, zbog čega se zaštita od uvrede ostvaruje prema opštim pravilima građanskog prava. Ova odluka nije odluka o autentičnosti screenshot-a, ali je značajna za razumijevanje činjenice da sadržaji sa društvenih mreža mogu biti neposredno relevantni za građanskopravne sporove.
Slična pitanja pojavljuju se i u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine. Posebno je značajno rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 65 0 Ps 1189016 26 Mož od 8. januara 2026. godine, doneseno u predmetu iz oblasti građanskog i privrednog prava. U predmetu su korišteni screenshotovi sadržaja sa Facebook-a i Instagram-a, čija je autentičnost bila osporena. Sud je razmatrao pitanje promjenljivosti internet sadržaja i mogućnosti provjere integriteta elektronskog zapisa, uključujući i tehničke aspekte koji mogu biti predmet vještačenja. Ovaj primjer je naročito značajan, jer pokazuje da osporavanje autentičnosti elektronskog sadržaja ne znači automatski da takav dokaz nema nikakvu vrijednost. Njegov značaj treba ocjenjivati u vezi sa načinom nastanka i pribavljanja, mogućnosti provjere i drugim dokazima izvedenim u postupku.
Iz obje pravne sredine tako proizlazi isti praktični zaključak, odnosno da digitalni oblik dokaza nije sam po sebi ni garancija njegove vjerodostojnosti, ni razlog za njegovo odbacivanje. Pitanje njegove dokazne vrijednosti rješava se kroz procesna pravila, okolnosti konkretnog slučaja i cjelinu izvedenih dokaza.
Uprkos razlikama između pravnih sistema Srbije i Bosne i Hercegovine, osnovni princip dokazivanju ostaje sličan. U oba sistema sud ne cijeni dokaz izolovano od čitavog dokaznog postupka. Zbog toga se i elektronski dokaz mora posmatrati u vezi sa činjenicom koju treba dokazati, načinom na koji je pribavljen i drugim izvedenim dokazima. U Federaciji BiH, ZED FBiH u članu 11. posebno naglašava da se pri ocjeni ispravnosti elektronskog dokumenta uzimaju u obzir i okolnosti njegove izrade, prenosa, čuvanja, vjerodostojnosti i nepromjenljivosti. Time se potvrđuje važnost pitanja koja se u praksi pojavljuju i kod screenshotova, e mailova i drugih digitalnih zapisa.
Elektronska komunikacija i dokazivanje činjenica
E-mail, SMS poruka ili poruka putem aplikacije mogu biti relevantni za dokazivanje raznih činjenica kao što su: postojanje komunikacije, sadržaja određene izjave, obavještavanja druge strane, dogovora o određenom poslu ili drugih okolnosti značajnih za spor. Dokazivanje postojanja komunikacije nije uvijek isto što i dokazivanje svih činjenica koje se iz njenog sadržaja pokušavaju izvesti. Primjera radi, činjenica da je sa određene e-mail adrese poslata poruka ne mora sama po sebi riješiti pitanje identiteta lica koje je poruku zaista sastavilo. Isto tako, postojanje screenshot-a poruke ne mora automatski dokazati da je sadržaj neizmjenjen. Zbog toga se elektronska komunikacija mora posmatrati u kontekstu konkretnog dokaznog postupka. Ako druga strana ne osporava autentičnost i sadržaj poruke, isti taj sadržaj poruke će se na taj način uklopiti u ostale dokaze i sud može takvom dokazu dati određeni značaj. Ako je autentičnost ozbiljno osporena, mogu se otvoriti dodatna pitanja koja zahtijevaju provjeru.
Kada elektronski dokaz zahtijeva dodatnu provjeru?
Potreba za dodatnom provjerom zavisi od prirode dokaza i prigovora koji je druga strana iznijela. Posebnu pažnju mogu zahtijevati situacije kada: druga strana izričito ospori autentičnost sadržaja, nije jasno ko je autor elektronske dokumentacije, postoji mogućnost izmjene sadržaja, screenshot ne omogućava provjeru izvornog elektronskog zapisa, postoje protivriječnosti između elektronskog sadržaja i ostalih dokaza ili kada za određeno pitanje treba stručno tehničko znanje. U takvim situacijama cilj nije unaprijed isključiti elektronski dokaz, već omogućiti da se njegova dokazna vrijednost utvrdi na što pouzdaniji način. To je posebno važno zato što digitalni sadržaj može biti veoma jednostavno kopiran, prikazan ili reprodukovan, ali to ne znači da je uvijek jednako jednostavno dokazati njegov izvor, vrijeme nastanka i integritet.
Uloga vještačenja
Tehnička priroda elektronskih dokaza može dovesti do situacije u kojoj sudu za određeno pitanje nije dovoljno samo pravno znanje. U Republici Srpskoj član 147. ZPP-a predviđa mogućnost određivanja vještačenja kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Kod elektronskih dokaza to može biti značajno, na primjer, kada treba ispitati određene tehničke karakteristike elektronskog zapisa. Ipak, vještačenje ne preuzima funkciju suda. Vještak može odgovoriti na tehnička pitanja, ali ne može umjesto suda odlučiti da li je određena činjenica dokazana, niti kakav konačan pravni značaj ima određeni dokaz. Upravo zbog toga je važno održati jasnu granicu između tehničke provjere dokaza i njegove pravne ocjene.
Dokazna vrijednost u odnosu prema cjelini dokaznog postupka
Jedan od najvažnijih zaključaka koji proizlazi iz sudske prakse jeste da se dokazna vrijednost elektronskog sadržaja ne može uvijek procijeniti izolovano. Screenshot poruke može imati jasnu dokaznu vrijednost ako je jedini dokaz određene tvrdnje, a drugačiju ako njegov sadržaj potvrđuju izvorna elektronska komunikacija, odgovor druge strane, podaci o vremenu slanja, svjedočenje učesnika komunikacije ili drugi dokazi. Isto važi i za e-mail, fotografiju, elektronski dokument ili objavu na društvenoj mreži. Zbog svega navedenog pitanje se ne svodi samo na jednostavnu dilemu da li je screenshot dokaz ili nije, nego se iz ovog pitanja mogu izvesti i dodatna pitanja i dileme kao što su: šta konkretni elektronski sadržaj dokazuje, koliko je isti pouzdan i kako se njegova sadržina odnosi prema ostalim dokazima u postupku? Takav pristup omogućava da se tehnološki razvoj ne pretvori ni u razlog za pretjerano nepovjerenje prema digitalnim dokazima, a ni u razlog za nekritičko prihvatanje njihovog sadržaja.
Zaključak
Elektronski dokazi postali su sastavni dio savremenog građanskog postupka. Njihovo prisustvo u sudskim predmetima više nije izuzetak, već posljedica načina na koji se danas odvijaju komunikacija, poslovanje i svakodnevni život. Istovremeno, digitalni oblik dokaza donosi posebne izazove. Autentičnost, integritet sadržaja, identitet autora, vrijeme nastanka i mogućnost naknadne izmjene mogu biti od neposrednog značaja za njegovu dokaznu vrijednost.
Sudska praksa Srbije i Bosne i Hercegovine pokazuje da elektronska komunikacija i sadržaji sa društvenih mreža već imaju svoje mjesto u građanskim postupcima. Međutim, njihova procesna vrijednost ne proizlazi samo iz činjenice da postoje u digitalnom obliku. Elektronski dokaz zato ne treba unaprijed odbacivati zbog njegove digitalne prirode, ali mu ne treba ni automatski pripisivati punu vjerodostojnost. Savremeni građanski postupak zahtijeva da se elektronski sadržaj posmatra kroz njegovu relevantnost, autentičnost, pouzdanost i odnos prema cjelini izvedenih dokaza. Kada se pojave tehnička pitanja, vještačenje može pružiti potrebnu stručnu osnovu, ali konačna ocjena dokaza ostaje u domenu suda.
Digitalizacija tako mijenja oblik dokaznog materijala, ali ne mijenja osnovni zadatak dokaznog postupka, a to je da utvrdi činjenice na kojima će biti zasnovana zakonita i obrazložena sudska odluka.
Kompanija Paragraf Lex BA ne preuzima odgovornost za tačnost i istinitost informacija prenijetih iz spoljnih sadržaja, odnosno drugih izvora, kao i za štetu koja eventualno iz toga proistekne. Sve informacije objavljene u sekciji "Vijesti" su namijenjene u svrhu opšteg informisanja.
IZVOR: Vebsajt LAWLife, Snježana Cerovina, master prava, 02.11.2026.
Naslov: Redakcija