• Sud ne može da cijeni žalbene navode kojima se u sporovima male vrijednosti tretira pitanje činjeničnog utvrđenja.

Obrazloženje:

"Presudom prvostepenog suda obavezan je tuženi da tužitelju na ime duga za izvršene komunalne usluge vodoopskrbe i odvođenja otpadnih voda za period 01.08.2011. godine do 31.07.2012. godine, isplati iznos od 96,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe tj. od 25.07.2012. godine, pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude.

Na prvostepenu presudu tuženi je blagovremeno izjavio žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi obrazlaže da tužitelj nije dostavio dokaze da je na demokratski, pravni i zakoniti način došao do upravljanja i održavanja vodovoda i odvoza otpadnih voda. Prvostepeni sud je prilikom donošenja presude uzeo u obzir samo činjenicu da je tuženi uveden u poslovne knjige tužitelja i da mu se redovno šalju računi, kao i da tuženi račune nije osporavao. Nadalje se u žalbi citira član 44. stav 2. Zakona o vodama SBK ("Sl. novine SBK /KSB", broj: 11/2009) kojim je propisano da građani, vlasnici mjesnog vodovoda mogu sami utemeljiti preduzeće ili ga dati na upravljanje Općinskom JKP. U konkrentom slučaju Općinski Načelnik je potvrdio da samo oni imaju pravo da vladaju resursima vode što je po mišljenju tuženog u suprotnosti sa zakonom. Tuženi smatra da nije dužan da izvršava obaveze prema JKP G. jer nije napravljen jasan ugovor sa MZ P., a isto tako ni sa mještanima nego samo šalju račune i tužbe i na taj način vrše nasilje nad građanima, tako da se 80% naplate vrši nasilnim metodama. Nadalje ističe da tužitelj naplatu vode vrši paušalno iako je to suprotno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i suproto Zakonu o zaštiti potrošača. Ovo iz razloga jer je vodovod napravljen isključivo sredstvima i radom samih mještana i bez bilo kakvog udjela Općine u tome i JKP G. Tuženi navodi da nema ništa protiv plaćanja potrošnje vode, ali da to bude u skladu sa zakonskim propisima i na način da naplata ide po potrošnji vode, zbog čega predlaže da se žalba uvaži, prvostepena presuda poništi i da mu se nadoknade troškovi postupka.

Odgovor na žalbu nije dat.

Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti shodno članu 221. Zakona o parničnom postupku ("Sl. novine F BiH", broj: 53/03, 73/05, 19/06), ovaj sud je zaključio slijedeće:

Žalba nije osnovana.

Slijedom sadržaja spisa predmeta vidljivo je, da tužitelj zahtijeva isplatu duga u iznosu od 96,00 KM, proizašlog iz osnova neplaćenih komunalnih usluga.

Žalitelj gubi iz vida odredbu člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da u sporovima male vrijednosti se odluka ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovaj sud, stoga, ne može da cijeni žalbene navode kojima se tretira pitanje činjeničnog utvrđenja.

Iz spisa, osporene presude, pa i žalbe, proizilazi da su parnične stranke pred sudom u skladu sa članom 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku F BiH, izvele dokaze koje su smatrale bitnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a koji su navedeni u obrazloženju presude.

Po ocjeni ovog suda ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, kako to propisuju odredbe člana 8. i člana 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kao i primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. istog Zakona, prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu odluku kada je obavezao tuženog da tužitelju na ime duga isplati gore naznačeni iznos. Za ovakvu svoju odluku prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge u obrazloženju svoje presude koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, a koji nisu dovedeni u sumnju ni žalbom tuženog.

Iz istog proizilazi da je tužitelj (ranije tražitelj izvršenja) dana 25.07.2012. godine prvostepenom sudu podnio tužbu (prijedlog za izvršenje) protiv tuženog (ranije izvršenika) radi naplate duga za komunalne usluge, s prijedlogom da se tuženi obaveže da tužitelju namiri dugovanje u iznosu od 96,00 KM, uz plaćanje zakonske zatezne kamate i izmirenje troškove postupka. Postupajući po ovom prijedlogu za izvršenje prvostepeni sud je donio rješenje, broj:... od 10.03.2014. godine, po kome je dozvolio predloženo izvršenje. Na pomenuto rješenje o izvršenju tuženi je uložio prigovor, te je dana 15.07.2014. godine doneseno rješenje, kojim se prigovor usvaja i kojim se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom. Rješenjem prvostepenog suda, broj:... od 23.10.2014. godine, vraća se prijedlog za izvršenje tražitelju izvršenja da isti uredi kao tužbu, u smislu člana 66. i člana 336. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine F BiH", broj: 53/03, 73/05 i 19/06), nakon čega je tužitelj dana 10.11.2014. godine sudu dostavio uređenu tužbu, kojom je preciziran tužbeni zahtjev.

Tuženi je u zakonom propisanom roku dostavio pismeni odgovor na uređenu tužbu, koje navode ponavlja i u žalbi na presudu.

Navedene činjenice nisu sporne, što pravilno konstatuje i prvostepeni sud u obrazloženju presude.

Među parničnim strankama je sporno, da li je tuženi treba platiti dugovani iznos od 96,00 KM (ne osporavajući visinu dugovanog iznosa) na ime neplaćenih računa za pružanje komunalnih usluga, što takođe pravilno konstatuje i prvostepeni sud u obrazloženju presude

Radi razjašnjenja naprijed navedenih spornih činjenica, prvostepeni sud je cijenio izvedene dokaze, te zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. U obrazloženju presude prvostepeni sud navodi da je uvidom u analitičku karticu korisnički broj... za razdoblje od 01.01.2011. godine do 31.12.2011. godine, utvrdio da tuženi duguje tužitelju iznos od po 8,00 KM za mjesece 08., 09., 10., 11. i 12./2011. godine, dok je uvidom u analitičku karticu korisnički broj... za razdoblje od 01.01.2012. godine do 31.07.2012. godine, utvrdio da tuženi duguje tužitelju iznos od po 8,00 KM za mjesece 01.,02., 03., 04., 05., 06. i 07./2012. godine tj. ukupan iznos od 96,00 KM, što čak ni tuženi ne osporava. Dakle, iz stanja spisa nesporno je da tuženi po ispostavljenim računima nije uredno plaćao tužitelju komunalnu uslugu snadbjevanja vodom. Tužitelj je predložio i izveo ove dokaze na glavnoj raspravi.

Prema navedenom, pravilno prvostepeni sud u obrazloženju presude navodi, da obzirom da tuženi u spornom periodu nije platio svoju obavezu po ispostavljenim računima, niti je dokazao da je na ispostavljene račune uložio prigovor, sud je usvojio tužbeni zahtjev i primjenom odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima ("Služeni list SFRJ", broj: 29/78, 57/89, "Službeni list SRBiH", broj: 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", broj: 29/03) obavezao tuženog na izmirenje obaveze glavnog duga.

Tuženi nije dokazao tvrdnje koje je iznosio u toku postupka, ovo iz razloga što se pod teretom dokazivanja smatra da svaka stranka izvođenjem odgovarajućih dokaza dokaže svoje činjenične navode, jer će u protivnom snositi rizik nedokazanosti tih navoda. Naprijed navedeno proizilazi iz odredbe člana 123. stav.1. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Za tužitelja to znači da mora dokazati one činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, a za tuženog one činjenice na kojima zasniva svoje prigovore o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

Tuženi je morao izvođenjem odgovarajućih dokaza, dokazati da nije u obavezi plaćati tužitelju sporni dug, u skladu sa naprijed navedenom odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Kako tuženi u toku postupka to nije dokazao, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku, obavezuje sud da te činjenice uzme kao nedokazane. O primjeni naprijed navedenih odredbi člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (teret dokazivanja), na navedeni način, zauzet je i u sudskoj praksi, a kao primjer navodi se odluka Ustavnog suda BiH, broj: AP 2700/08 od 19.11.2011. godine i presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj:... od 12.01.2012. godine.

Stoga sud prigovore tuženog koje je isticao u toku postupka, kao i u žalbi cijeni paušalnim i ničim argumentovanim. Kako tuženi nije sudu dostavio dokaze u tom pravcu, a teret dokaza je na istome shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku F BiH, te kako je u toku postupka nije bilo sporno da tuženi nije platio dugovani iznos tužitelju shodno navedenim zakonskim propisima, to je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je udovoljio zahtjevu tužitelja.

Naprijed navedeni stav prvostepenog suda o svim spornim činjenicama i primjeni materijalnih propisa na koje se pozvao u cijelosti prihvata i drugostepeni sud.

Ovaj sud smatra da osporena presuda zadovoljava standarde člana 6.stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda pošto se zasniva na dokazima izvedenim u kontradiktornom postupku, te da se zasniva na relevantnim pravnim odredbama. Obrazloženje osporene presude, odnosno razlozi na kojima se zasniva izgledaju logično i uvjerljivo i nema dokaza da je presuda donesena na osnovu proizvoljne primjene prava ili da je došlo do povrede nekih procesnih prava koji pripadaju strankama tokom kontradiktornog postupka.

Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi tuženog o nezakonitosti presude prvostepenog suda.

Ostale prigovore iz žalbe sud nije cijenio jer isti nisu od uticaja na zakonitost odluke.

Imajući u vidu naprijed navedene razloge, drugostepeni sud je na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku F BiH žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda."

(Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku, 46 0 Mal 048835 15 Gž od 18.11.2015. godine)