Zastava Srbije

BESPLATNO | Propisi BiH / Propisi RS / Propisi FBiH / Propisi Brčko distrikta BiH / Propisi Kantona Sarajevo / Propisi Tuzlanskog kantona / Propisi Zeničko-dobojskog kantona / Propisi Hercegovačko-neretvanskog kantona / Propisi Unsko-sanskog kantona / Propisi Zapadnohercegovačkog kantona / Propisi Srednjobosanskog kantona / Propisi Hercegbosanskog kantona / Propisi Posavskog kantona / Registar službenih glasila / Mišljenja i praksa / Neradni dani RS / Neradni dani FBiH / Neradni dani Brčko distrikta

ROK ZA PODNOŠENjE NA ISPLATU MJENICE PO VIĐENjU

Zakon o mjenici

član 35 stav 1 i član 107 stav 2


  • Imalac mjenice po viđenju propuštajući da mjenicu podnese na isplatu u prekluzivnom roku od jedne godine od dana njenog izdavanja izgubio je pravo naplate potraživanja po ovoj mjenici.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj:... od 25.05.2016. godine, stavom prvim izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloži tuženoj da na osnovu mjenice serijskog broja... od 28.12.2012. godine, isplati tužitelju iznos od 631.386,31 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i to: na iznos od 628.986,31 KM počev od 25.04.2014. godine, pa do isplate, i na iznos od 2.400,00 KM počev od 28.04.2014. godine, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

Stavom drugim izreke primljeno je na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.000,00 KM.

Stavom trećim izreke obavezan je tužitelj da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.438,28 KM.

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj:... od 02.03.2017. godine, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdena.

Drugostepenu presudu blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, drugostepena presuda preinači na način da se žalba tužitelja uvaži, prvostepena presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužena obaveže na naknadu troškova nižestepenih postupaka, uključujući troškove sastava revizije sa PDV u iznosu od 1.463,70 KM.

Tužena je podnijela odgovor na reviziju u kojem je osporila sve revizijske navode i predložila da se revizija odbije kao neosnovana, a tužitelj obaveže da joj naknadi troškove sastava odgovora na reviziju sa PDV u iznosu od 1.463,70 KM.

Revizijski sud je ispitao pobijanu presudu u skladu sa odredbom člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav (1) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku i odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama revizije drugostepeni sud je rješavajući o žalbi tužitelja u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ono ima pravnu i činjeničnu osnovu, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, te njene pravno relevantne prigovore. Uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora osporavanja odluke prvostepenog suda, drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava primjenom osnove kojom je razriješen sporni odnos. Drugostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke ocijenio žalbene navode revidenta koje su od odlučnog značaja za rješavanje predmetnog spora kako je to propisano članom 231. ZPP, pa revizijski razlog povrede ove odredbe parničnog postupka nije ostvaren.

Po ocjeni ovoga suda, u smislu člana 8. ZPP iznesena je ocjena svih izvedenih dokaza i činjenica koje su bile relevantne za donošenje odluke u smislu člana 191. stav (4) ZPP, a slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda revident ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza jer ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode (da je tužena 28.12.2012. godine, revidentu uručila "bjanko mjenicu" kao sredstvo osiguranja povrata odobrenog i istog dana isplaćenog kredita pravnom licu GMK M. d.o.o. J., da na ovoj mjenici nije bio upisan rok dospjelosti, niti iznos mjeničnog duga, da je revident u skladu sa Zakonom o mjenici prije podnošenja mjenice na naplatu upisao sve potrebne zakonske elemente, da je oznaka dospjelosti na mjenici upisana prije dostavljanja sudu na naplatu... itd.) iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav (1) tačka 2) ZPP). Dosljedno navedenom navodi revizije da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP pokazuju se neosnovanim.

Pozivanje revidenta na odluke ovog suda broj... od 29.03.2016. godine, i Ustavnog suda BiH broj AP 2338/15 od 17.02.2016. godine, nije od uticaja na rješavanje ove pravne stvari jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu.

Nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet zahtjeva tužitelja je isplata duga na osnovu mjenice serijskog broja AF..., u iznosu od 631.386,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je da su tužitelj i pravno lice - firma GMK M. d.o.o. J., 28.12.2012. godine, zaključili Ugovor o kreditu, da je ovim Ugovorom banka-tužitelj kao kreditor, ovoj firmi kao korisniku kredita, odobrila kredit u iznosu od 600.000,00 KM, uz kamatnu stopu od 8,00%, na rok od 7 mjeseci, da je korisnik kredita na ime urednog povrata kredita tužitelju izdao 10 bjanko potpisanih mjenica sa klauzulom "bez protesta", avaliranih od direktora i 10 bjanko ovjerenih i potpisanih naloga za plaćanje korisnika kredita, da su banka i korisnik kredita zaključenim Aneksom Ugovora o kreditu od 30.09.2013. godine, izmijenili rok vračanja kredita, da je rok vračanja Aneksom produžen na period do 28.12.2013. godine, da je tužitelj - korisniku kredita 28.12.2012. godine, isplatila iznos odobrenog kredita, da je tužena isti dan, 28.12.2012. godine, po dogovoru sa davaocem kredita, uz dopis istom a radi sigurnosti tužitelja u povrat odobrenog kredita od 28.12.2012. godine, firmi GMK M. d.o.o. J., dostavila bjanko potpisanu mjenicu serijskog broja..., izdatu dana 28.12.2012. godine, da je tužena u predmetnoj mjenici označena kao trasant-izdavalac mjenice, da je potpisana od zakonskog zastupnika tužene, da sadrži pečat tužene, da korisnik kredita dospjele obaveze iz Ugovora o kreditu nije ispunio, da je tužitelj pokrenuo postupak naplate duga putem datih sredstava obezbjedenja izmirenja duga, mjenice izdate od strane firme-korisnika kredita, 12.12.2013. godine, da dug na ovaj način nije izmiren, da mjenica serijskog broja..., koju je izdala i potpisala tužena kao trasant 28.12.2012. godine, u Ugovoru o kreditu od 28.12.2012. godine i Aneksu ovog ugovora, nije navedena kao sredstvo plaćanja i instrument obezbjeđenja povrata kredita, da je tužitelj od tužene 24.12.2013. godine, tražio saglasnost za popunu mjenice serijskog broja..., jer korisnik kredita nije ispunio svoju obavezu, da tužena 25.12.2013. godine, nije dala saglasnost za popunu mjenice tvrdnjom da nema odobrenja, sporazuma niti dogovora banaka za izdavanje ove mjenice, da je mjenicu tužene serijskog broja tužitelj popunio na iznos od 631.386,31 KM sa rokom dospijeća 25.04.2014. godine, da je zahtjev za protest mjenice tužitelj podnio sudu dana 28.04.2014. godine.

Imajući u vidu naprijed navedeno utvrđenje nižestepenih sudova a za koja je vezan revizijski sud (član 240. stav (2) ZPP) suprotno navodima revidenta pravilno su nižestepeni sudovi raspravili prigovor zastarjelosti potraživanja mjeničnog duga iz kog razloga su ga i odbili sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Zastarjelost potraživanja nastupa kada protekne zakonom odredeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze i to vrijeme se naziva vrijeme ili rok zastarjelosti. Zbog značaja instituta zastarjelosti, discipliniranja povjeritelja, a i pravne sigurnosti, stranke ne mogu pravnim poslom odrediti ni duže ni kraće vrijeme zastarjelosti niti mogu odrediti da zastarjelost neće teći neko vrijeme.

Po ocjeni ovog suda u konkretnoj činjenično pravnoj situaciji nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Radi se o mjeničnom sporu, i na konkretan pravni odnos imaju se primijeniti odredbe Zakona o mjenici F BiH, jer tužitelj kao imalac mjenice nije dokazao povezanost iste sa odobrenim Ugovorom o kreditu. Tužena je u predmetnoj mjenici označena kao trasant-izdavalac trasirane mjenice i ista ne odgovara kao jemac (član 106. Zakona o mjenici), nego kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici-mjenici po videnju s obzirom da u njoj nije naveden datum dospjelosti mjenične obaveze nego samo datum izdavanja mjenice. Tužitelj nije dokazao da ima ovlaštenje mjeničnog dužnika (trasanta- tužene), da postoji sporazum, dogovor sa tuženom da je dospjelost predmetne mjenice vezana za rok dospijeća glavnog duga iz pravnog posla, zaključenog Ugovora o kreditu i Aneksa ovog ugovora sa korisnikom kredita, pa u takvoj situaciji kao imatelj mjenice po viđenju u kojoj nije bio naveden datum dospjelosti po svojoj volji nije ovlašten predmetnu mjenicu učiniti dospjelom vezano za osnovni pravni posao.

U takvoj situaciji tužitelj je kao imalac mjenice po viđenju bio dužan da u okviru zakonom propisanog roka podnese na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja mjenice u kom roku je istu trasant- tužena kao mjenični dužnik po vlastitoj mjenici koju je izdala i potpisala bila dužna isplatiti kad god joj se podnese na isplatu. Mjenica je potpisana i izdata dana 28.12.2012. godine, a podnesena na plaćanje tuženoj 25.04.2014. godine, dakle protekom roka od godinu dana, pa i revizijski sud cijeni da je tužitelj propuštajući da mjenicu podnese u tom prekluzivnom roku izgubio prava naplate potraživanja po ovoj mjenici. Prihvatajući u potpunosti pravilnim razloge nižestepenih sudova date u obrazloženju presuda i ovaj sud je mišljenja da je u konkretnom slučaju potraživanje tužitelja, isplata duga po mjenici po videnju zastarjelo shodno odredbi člana 107. stav (2).Zakona o mjenici a u vezi sa članom 34. i 35. stav 1. istog Zakona.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe iz člana 248. ZPP.

Zahtjev tužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju je odbijen, jer ta parnična radnja, po ocjeni ovog suda, nije bila potrebna za vođenje ove parnice (člana 397. stav (1) ZPP u vezi sa članom 387. stav (1) istog zakona)."

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 Ps 431489 17 Rev od 28.1.2020. godine)