Zastava Srbije

BESPLATNO | Propisi BiH / Propisi RS / Propisi FBiH / Propisi Brčko distrikta BiH / Propisi Kantona Sarajevo / Propisi Tuzlanskog kantona / Propisi Zeničko-dobojskog kantona / Propisi Hercegovačko-neretvanskog kantona / Propisi Unsko-sanskog kantona / Propisi Županije Zapadnohercegovačke / Propisi Srednjobosanskog kantona / Propisi Hercegbosanske županije / Registar službenih glasila / Mišljenja i praksa / Neradni dani RS / Neradni dani FBiH / Neradni dani Brčko distrikta

PRAVO BANKE DA NAPLATI TROŠKOVE OBRADE KREDITA

Zakon o štedno-kreditnim organizacijama

član 49


  • Da bi banka imala pravo da naplati troškove obrade kredita, ona je dužna da u poslovnim prostorijama istakne na vidno mjesto opšte uslove poslovanja pod kojima se podrazumijevaju i naknade i provizije koje se zaračunavaju korisniku kredita, ali i da prije zaključenja ugovora o pružanju pojedinačne usluge u pisanom obliku predoči klijentu sve bitne uslove ugovora iz kojih se jasno vide prava i obaveze ugovornih strana.

Obrazloženje:

"Presudom Osnovnog suda, obavezana je tužena da tužitelju, prema ugovoru o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF..., isplati na ime glavnog duga..., te na ime neosnovanog obračuna i naplate troškova obrade kredita iznos od...

Presudom Okružnog suda žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dosudujućem, žalbom pobijanom dijelu, te je odbijen i zahtjev tužene za naknadom troškova sastava žalbe.

Drugostepenu odluku, sa dvije blagovremene revizije, izjavljene po različitim punomoćnicima, pobija tužena zbog povrede odredaba parničnog postupio i pogrešne primjene materijalnog prava,...

U vezi sa navedenim dijelom pobijanih presuda u odnosu na koji je revizija dozvoljena, nužno je odgovoriti na pitanje - da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama člana 12. i člana 15. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), kako tvrdi tužitelj i kakvu tvrdnju prihvataju i nižestepeni sudovi.

Ugovor o kreditu (koji definiše odredba člana 1065. ZOO), mora biti zaključen u pismenoj formi i njime se utvrđuje iznos, kao i uslovi davanja, korištenja i vraćanja kredita (član 1066. ZOO). Navedene odredbe ne sadrže bliže uređenje ostalih prava i obaveza ugovornih strana, pa ni pravo banke da od korisnika kredita naplati troškove povodom zaključenja ugovora o kreditu, a kako to pravo ugovorom nije ni isključeno, a ugovor je zakon za stranke, ugovarači su u obavezi da ugovorene obaveze ispune u svemu kako one glase (član 17. ZOO).

Prema odredbi člana 89. Zakona o bankama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 44/03 do 59/13 - u daljem tekstu: Zakon o bankama), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Agencija za bankarstvo ima pravo da reguliše naknade koje banke naplaćuju u slučajevima sporazuma banaka o visini naknada ili drugim nekorektnim poslovanjem, suprotno propisima te Agencije.

Odredbom člana 49. Zakona o štedno - kreditnim organizacijama ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 93/06) propisana je dužnost te organizacije da u poslovnim prostorijama istakne na vidno mjesto opšte uslove poslovanja, pod kojim uslovima se podrazumijevaju i naknade i provizije koje se zaračunavaju korisniku kredita, kao i njena dužnost da, prije zaključenja ugovora o pružanju pojedinačne usluge, u pisanom obliku klijentu predoči sve bitne uslove ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obaveze ugovornih strana.

Prema tome, naprijed navedenim propisima je definisan zakonski okvir za ugovaranje naknade za troškove obrade kredita, koji su javno objavljeni, što znači dostupni i korisnicima kredita.

U konkretnom slučaju, odredba ugovora o kreditu, kojom je regulisana naknada za obradu kredita (član 2. tačka V ugovora), je jasna, nedvosmislena i određena. Rečeno je da se troškovi obrade kredita obračunavaju i naplaćuju jednokratno po stopi od dva posto od iznosa kredita. Za jasnoću ove ugovorne odredbe i odredivost iznosa koji klijent (tužitelj) treba platiti po ovom osnovu, saglasno i odredbi člana 46. stav 2. ZOO, nije nužno da su ti troškovi specificirani, odnosno da je naveden iznos svakog pojedinog troška koga je banka imala prilikom obrade kredita. Ugovaranje naplate navedenih troškova ima svoj pravni osnov u bankarskim propisima i internim aktima banke (tužene), u koja je tužitelj, kao korisnik kredita, imao pravo uvida i razjašnjenja svih eventualnih nejasnoća. Drugim propisima ugovaranje ove naknade nije zabranjeno. Predmetni ugovor o kreditu je proizvod saglasno izražene volje ugovornih strana (tužitelja, kao korisnika i tužene, kao davaoca kredita).

Prema tome, zaključen je valjan ugovor o kreditu, pa kako su obje strane dužne ispuniti svoje obaveze preuzete tim ugovorom (član 17. ZOO), tužena nije pogriješila i nije se neosnovano obogatila (član 210. ZOO, na kojem se temelji tužbeni zahtjev) kada je tužitelju obračunala i naplatila troškove obrade kredita u iznosu od 606,61 KM, čije se vraćanje, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, traži u ovom postupku.

Ovakvo pravno shvatanje usvojeno je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske, održanoj 01.6.2020. godine, broj predmeta: 80 0 Mal 111035 20 Spp.

Iz izloženog slijedi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženu da vrati tužitelju iznos obračunat i naplaćen na ime naknade trošio obrade kredita, zbog čega je u odnosnom dijelu revizija usvojena i obje nižestepene presude preinačene kao u izreci ove presude, na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP."



(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 211421 19 Rev od 21.7.2020. godine)