• Cilj Zakona o komunalnim djelatnostima je uvođenje reda u prikupljanju i uklanjanju otpada (smeća) iz porodičnih domaćinstava na organizovan način i propisivanje prekršajne odgovornosti i kazne za odlaganje otpada na nepravilan način, jer bi u suprotnom, ukoliko bi svi smeće iz svog domaćinstva nekažnjeno odlagali gdje oni žele, došlo do haosa u odlaganju otpada koji bi za posljedicu imao i ugrožavanje životne sredine.

Obrazloženje:

"Presudom Osnovnog suda u P., broj i datum gornji, obavezan je tuženi da po osnovu duga za izvršene komunalne usluge (odvoz smeća) u periodu od 01.02.2016. do 31.01.2017. godine plati tužiocu iznos od 72 KM i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 100 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude.

Blagovremeno izjavljenom žalbom tuženi pobija prvostepenu presudu u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom ovom drugostepenom sudu da uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obaveže tužioca da mu nadoknadi troškove parničnog postupka pred prvostepenim sudom.

Nije izjavljen odgovor na žalbu.

Ispitavši prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba postupka propisane zakonom, sud je odlučio kao u izreci ove drugostepene presude iz sljedećih razloga.

Žalbom tuženog prvostepena presuda se pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, žalbom se ističe da tuženi nema zaključen pisani ugovor sa tužiocem za odvoz smeća u utuženom periodu. Iz ovoga se želi ishoditi zaključak kako tuženi, u nedostatku pisanog ugovora, nema obavezu plaćanja duga iz tužbenog zahtjeva tužioca, zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 124/11 i 100/17).

Žalbeni navodi tuženog nisu pravno osnovani, jer iz odredbe člana 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima, a ni iz ostalih odredaba tog ili bilo kog drugog zakona, ne proizlazi zaključak da tuženi nema obavezu plaćanja predmetne naknade ukoliko nije zaključen pisani ugovor između njega i tužioca o odvozu smeća iz domaćinstva tuženog. Na obavezu tuženog da, kao i drugi korisnici tužiočeve usluge, plaća navedenu naknadu, ukazuje kaznena odredba iz člana 39. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka v) istog člana Zakona o komunalnim djelatnostima. Tom odredbom je propisana prekršajna odgovornost i novčana kazna za svako fizičko lice (od 100 KM do 1.000 KM) ako odlaže komunalni otpad na nepravilan način. Iz ove odredbe suštinski proizlazi da je cilj navedenog zakona uvođenje reda u prikupljanju i uklanjanju otpada (smeća) iz porodičnih domaćinstava, i to na organizovan način. U suprotnom, ukoliko bi se postupalo na način koji želi ishoditi tuženi, to bi značilo da tuženi (a i ostala fizička lica poput njega) smeće iz svog domaćinstva nekažnjeno može odlagati gdje on želi. To bi dovelo do haosa u odlaganju otpada koji bi za posljedicu imao i ugrožavanje životne sredine. Usljed toga Zakonom o komunalnim djelatnostima i jeste propisana prekršajna odgovornost i kazna ukoliko bilo koje fizičko lice kao korisnik komunalne usluge odvoza smeća taj otpad odlaže na nepravilan način. Članom 9a. stav 1. istog zakona propisana je obaveza svakog korisnika da koristi komunalne usluge koje je organizovala jedinica lokalne samouprave, što je bio slučaj i u ovoj parnici. Prema članu 9a. st. 2. i 3. istog zakona korisniku se na njegov zahtjev može odobriti da ne koristi neku komunalnu uslugu, ako davalac usluge ne može obezbijediti propisani kvalitet, ako tehničke karakteristike sistema ne omogućavaju njeno korišćenje ili ako za korisnika postoje bolja tehnička i ekonomski povoljnija rješenja. Međutim, o tome se nije radilo u ovoj parnici, jer nijedan od izvedenih dokaza nije ukazivao na to da je ispunjen bilo koji od navedenih uslova niti da je tuženom odobreno da ne koristi predmetnu komunalnu uslugu na način na koji je njeno korišćenje inače uređeno za sve korisnike na području opštine P.

Budući da je odgovarajućom odlukom nadležnog organa Opštine P, na čijem području se nalazi domaćinstvo tuženog, tužiocu u opštem interesu povjereno obavljanje poslova organizovanog prikupljanja i uklanjanja smeća (što se žalbom tuženog ne dovodi u sumnju), te imajući u vidu i prethodno iznijete razloge, žalba tuženog nije pravno osnovana.

Polazeći od činjenice da je tužilac dokazao da je u utuženom periodu iz ove parnice na organizovan način odvozio smeće iz svih domaćinstava u selu u kojem živi tuženi, te da je odgovarajućim izvodom iz poslovnih knjiga (od 27.02.2017. godine) dokazao i visinu svog potraživanja prema tuženom, pravilna je odluka iz pobijane presude kojom je obavezan tuženi da plati tužiocu glavni dug u potraživanom i dosuđenom iznosu od 72 KM. Za takvu odluku u pobijanoj presudi u bitnom su dati pravno valjani razlozi koji, s obzirom i na ono što je istaknuto u obrazloženju ove drugostepene presude, nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženog.

I u odluci o troškovima postupka dosuđenih tužiocu pobijana presuda je pravilna, jer odgovara izdacima koje je tužilac imao u ovoj parnici, saglasno članu 387. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).

Prema tome, polazeći od svih prethodno iznijetih razloga žalba tuženog nije pravno osnovana pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi prvostepenu presudu, saglasno čl. 226. i 224. stav 1. tačka 2) u vezi sa članom 428. Zakona o parničnom postupku."

(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, 78 0 Mal 026005 18 Gž od 24.9.2019. godine)