• Korisnik bezuslovne bankarske garancije obezbijeđene od strane nalogodavca za dobro izvršenje ugovora je dužan da iznos primljen po osnovu garancije nalogodavcu isplati samo usljed opravdanih prigovora.

Obrazloženje:

"Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Raskida se Ugovor o nabavci jednokratnog nehemijskog medicinskog potrošnog materijala za stomatološku protetiku broj:.../16 od 26. februara 2016.godine zaključen između tuženog, kao kupca i tužitelja, kao prodavca. Obavezuje se tuženi da tužitelju isplati iznos od 2.358,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.06.2016. godine, do isplate, uz troškove parničnog postupka, sve to u roku od 30 dana" (stav 1. izreke). Istom presudom, obavezan je tužitelj da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.159,00 KM u roku od 30 dana (stav 2. izreke).

Protiv navedene presude tužitelj je blagovremeno podnio žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da ovaj sud žalbu uvaži, prvostepenu presudu preinači i u cjelosti udovolji tužbenom zahtjevu, te tuženog obaveže da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka uvećano za troškove sastava žalbe ili pak da prvostepenu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu, tuženi osporava osnovanost navoda žalbe, uz prijedlog da ovaj sud žalbu odbije i prvostepenu presudu potvrdi, uz naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.

Ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, kao i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku - u daljem tekstu ZPP, drugostepeni sud je donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga:

Žalba je neosnovana.

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su parnične stranke nakon prethodno provedenog postupka javnih nabavki zaključile Ugovor o nabavci jednokratnog nehemijskog medicinskog potrošnog materijala za stomatološku protetiku od 26.02.2016. godine, prema kojem se tužitelj kao prodavac obavezao sukcesivno tokom trajanja ugovora isporučiti jednokratni nehemijski medicinski potrošni materijal pod uslovima iz tenderske dokumentacije i prihvaćene ponude o čemu će se sačiniti zapisnik o primopredaji, a sve u roku od 30 dana od momenta narudžbe, a tuženi se obavezao izvršiti plaćanje nakon prijema robe i to u roku od 30 dana od dana izdavanja računa. Ukupna ugovorena cijena predmetnog materijala sa PDV-om iznosi 23.582,11 KM (bez PDV-a 20.155,65 KM). Istim ugovorom, tužitelj se obavezao prije početka realizacije ugovora obezbijediti bezuslovnu bankarsku garanciju za dobro izvršenje posla sa rokom važenja 12 mjeseci u iznosu od 10% vrijednosti ugovora, koja će poslužiti za pokrivanje štete i troškova koje ugovorni organ može imati ukoliko izabrani ponuđač prekrši ugovor o nabavci od potpisivanja ugovora do njegove krajnje realizacije (član 7. Ugovora). Članom 8. istog ugovora parnične stranke su ugovorile pravo na jednostrani raskid ugovora i naplatu štete ukoliko jedna od ugovornih strana ne izvršava svoje obaveze u cjelosti ili ih izvršava djelimično, a u slučaju kašnjenja ugovoreno je da će se prodavcu (tužitelju) zaračunati ugovorna kazna u iznosu od 1% za svaki dan zakašnjenja, a najviše 10% od vrijednosti ukupno ugovorenih obaveza. Istom odredbom ugovora, parnične stranke su se sporazumjele da kupac (tuženi) može koristiti od strane prodavca dostavljenu bezuslovnu bankarsku garanciju za dobro izvršenje ugovora u iznosu od 10% vrijednosti ugovora, sve sa svrhom pokrivanja štete i troškova koje kupac može imati ukoliko prodavac prekrši ugovor o nabavci. Pored toga, navedenom odredbom ugovora predviđen je raskid bez naknade štete ukoliko do raskida dođe zbog okolnosti koje su izvan volje ugovornih strana. Tuženi je isti dan kad je zaključen ugovor, narudžbenicom od 26.02.2016. godine od tužitelja naručio sanitetski materijal prema Ugovoru od 26.02.2016. godine i dostavljenoj specifikaciji u prilogu, zahtijevajući jednokratnu isporuku traženih količina artikala uz napomenu da se prethodno potrebno ranije najaviti S. G. Tužitelj je dopisom od 15.03.2016. godine obavijestio tuženog da od 34 tenderske stavke, 18 stavki ima spremne prema tenderskoj količini, 14 stavki u približno polovičnim ili većim količinama u odnosu na tražene godišnje količine, te da dvije stavke nisu naručene. Istim dopisom, tužitelj tuženog obavještava da će ukoliko razriješi problem sa stavkama 1, 2 i 33, isporuku izvršiti u narednih sedam dana. U tom dopisu tužitelj je tuženom detaljno obrazložio problematiku stavke 1, 2 i 33, te ponudio alternativu. Dopisom od 06.04.2016. godine, tuženi je tužitelja upozorio na kršenje člana 6. Ugovora (rok isporuke), te ga pozvao da do 11.04.2016. godine izvrši jednokratnu isporuku kompletnih količina prema narudžbi od 26.02.2016. godine, u protivnom da će prema članu 8. Ugovora iskoristiti bankarsku garanciju. Tužitelj se na ovaj dopis očitovao tako što je tuženog obavijestio da isporuku nije izvršio iz razloga što tuženi nije odgovorio na njegov dopis od 15.03.2016. godine, uz napomenu da se tužitelj prema članu 4. Ugovora obavezao da sukcesivno tokom trajanja ugovora isporuči jednokratni medicinski potrošni materijal. Nakon toga, tužitelj je 11. i 25.04.2016. godine pozivao tuženog da odredi termin za prijem sukcesivne isporuke naručenog materijala. Tuženi je tužitelja dopisom od 12.04.2016. godine obavijestio da je prema tenderskoj dokumentaciji (ponuda od 25.01.2016. godine) tužitelj potvrdio tražene specifikacije i količine za sporne artikle pod 1, 2 i 33, te ponudio cijene bez ikakvih napomena ili pojašnjenja, a da ga tuženi svojim postupcima nije ometao ili sprečavao da izvrši isporuku po narudžbenici od 26.02.2016. godine. Ovim dopisom tuženi je tužitelju dao dodatni rok od tri dana da izvrši isporuku kompletnih količina po narudžbi, uz upozorenje da će u suprotnom raskinuti ugovor i protestirati bankarsku garanciju. Dopisom od 13.05.2016. godine, tuženi je tužitelja obavijestio o jednostranom raskidu ugovora u skladu sa članom 8. Ugovora, kao i da će koristiti garanciju za dobro izvršenje posla. Tuženi se nesporno dana 16.06.2016. godine naplatio od nalogoprimca tužitelja S. BH d.d. Sarajevo za iznos od 2.358,21 KM protestirajući garanciju za dobro izvršenje posla od 03.03.2016. godine.

Prvostepeni sud nalazi da je tužitelj suprotno prihvaćenoj ponudi (prilog 1. i 2. Ugovoru) u kojoj je naznačio da nudi kompletan jednokratni nehemijski potrošni materijal za stomatološku protetiku prema specifikaciji, tuženom ponudio za stavke 1, 2 i 33, materijale koji nisu navedeni u tenderskoj dokumentaciji na predviđenim praznim mjestima kao ekvivalenti, zbog čega smatra da je tuženi osnovano zahtijevao isporuku kompletnog materijala onako kako je prema tenderskoj dokumentaciji ponuđen kao primjer, budući da je predviđeno da će se samo ti materijali smatrati ponuđenim, a što je propisano i odredbom člana 53. stav 10. Zakona o javnim nabavkama BiH. Prvostepeni sud nalazi da je tuženi u skladu sa ugovorom i to članom 8. istog, nesporno tužitelju izjavio raskid ugovora dopisom od 13.05.2016. godine, ali da je i pored toga ugovor raskinut po sili zakona na temelju odredbe člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te je slijedom toga i protestirao bankarsku garanciju u skladu sa navedenom odredbom ugovora, što je prema mišljenju prvostepenog suda tuženi imao pravo. Slijedom navedenog, prvostepeni sud nalazi da je usljed nepostupanja tužitelja tuženi pretrpio štetu, pa je tužitelja odbio sa tužbenim zahtjevom jer nije dokazao postojanje činjenica na kojim zasniva tužbeni zahtjev.

Prvostepena odluka je pravilna i zakonita, što se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje.

Ne stoji prigovor povrede odredaba parničnog postupka. Ovaj prigovor žalbe je paušalan, jer se žalitelj ne poziva niti na jednu odredbu ZPP-a koja eventualno nije primijenjena ili je nepravilno primijenjena, a što bi bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a ovaj sud nije našao povrede parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti (član 221. ZPP-a). Prvostepeni sud je ocijenio sve dokaze od odlučnog značaja i za svoju odluku je dao pravilne razloge (član 191. stav 4. ZPP-a), pa prema tome nije bilo povreda postupka iz člana 209. istog zakona.

Prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to da su parnične stranke zaključile Ugovor o nabavci jednokratnog nehemijskog medicinskog potrošnog materijala, nakon provedene procedure otvorenog postupka nabavke i ponuda prodavca od 25.01.2016. godine, koja je odlukom ugovornog organa (tuženog) ocijenjena kao najpovoljnija i čini sastavni dio ugovora; da je ugovorena cijena po ponudi u iznosu od 20.155,65 KM bez PDV-a; da je tuženi istog dana kad je zaključen ugovor (26.02.2016. godine) tužitelju dostavio narudžbu za cjelokupan materijal koji je bio predmet ugovora zahtijevajući jednokratnu isporuku u roku od 30 kalendarskih dana od momenta narudžbe u skladu sa članom 6. Ugovora; da je prije isteka roka isporuke tužitelj tuženog upoznao sa problemom vezanim za isporuku stavki 1, 2 i 33 iz tenderske dokumentacije; da je tuženi insistirao da tužitelj u roku ispuni obavezu u svemu prema zaključenom ugovoru; da je nakon isteka roka za ispunjenje ugovora od strane tužitelja, tuženi produžavao rok; da je u konačnici izjavom od 13.05.2016. godine raskinuo ugovor, te protestirao bezuslovnu bankarsku garanciju datu u svrhu pokrivanje štete i troškova u slučaju raskida ugovora usljed kršenja istog od strane prodavca i naplatio iznos od 2.358,21 KM.

Tačno je da se prodavac odnosno tužitelj, predmetnim ugovorom obavezao da sukcesivno tokom trajanja ugovora tuženom isporuči ugovoreni materijal. Međutim, kako je tuženi isporuku zahtijevao jednokratno samo jednom narudžbom poslanom istog dana kad je zaključen ugovor, tužitelj je bio dužan prema članu 6. Ugovora robu isporučiti u roku od 30 dana od momenta narudžbe. Okolnost da je tužitelj u dopisu od 15.03.2016. godine obavijestio tuženog da je spreman u roku isporučiti većinu naručenog materijala, nije uticala na pravo tuženog da u skladu sa članom 8. ugovor raskine. Ovo iz razloga što je tužitelj u svakom slučaju imao mogućnost da djelimično ispuni ugovor, te da ukoliko bi se radilo o neznatnom dijelu neispunjene obaveze (stavke 1, 2 i 33), kako to on tvrdi, time bi u skladu sa odredbom člana 131. ZOO-a, tuženi bio onemogućen ugovor raskinuti. Spremnost tužitelja da u pretežnom dijelu ispuni ugovor u konkretnom slučaju, nema značaj takvog ispunjenja u nedostatku dokaza da je djelimično ispunjenje od strane tuženog, odbijeno. Neosnovano se u žalbi navodi da tuženi nije htio primiti 98% raspoloživog materijala, budući da tužitelj nije dokazivao da je tuženom najavio određeni dan isporuke ovog dijela, niti da je eventualno robu odvezao i da je tuženi odbio istu primiti.

Tužitelj nije dokazao niti da je bez uspjeha pokušao izvršiti ugovor, već iz izvedenih dokaza proizilazi da je on sam insistirao na prethodnom otklanjanju nedostataka vezanih za stavku 1, 2 i 33 iz tenderske dokumentacije, odnosno insistirao je na izmjeni ugovora na što tuženi prećutno nije pristao, već je insistirao na ispunjenju ugovora onako kako je ugovoreno. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tužitelj već u dopisu od 15.03.2016. godine, tuženog zapravo obavijestio da traži izmjenu ugovora, na koju tuženi u smislu odredbe člana 53. stav 10. Zakona o javnim nabavkama BiH, nije bio obavezan pristati. U situaciji kad je tuženi zahtijevao jednokratno a ne sukcesivno ispunjenje, to tužitelj nije imao mogućnost da izvrši sukcesivnu isporuku robe kako se obavezao članom 4. stav 1. Ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj se ne može pozivati na odredbu člana 133. stav 1. i 4. ZOO-a, s obzirom da je tuženi raskinuo ugovor na temelju odredbe člana 125. stav 3. ZOO-a. Tužitelj nije dokazao da je od strane tuženog onemogućen u isporuci naručenog materijala.

Suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu iznosa od 2.358,21 KM, koji je tuženi naplatio po bezuslovnoj bankarskoj garanciji. Naime, prema odredbi člana 1087. ZOO-a kad je izdata bankarska garancija koja sadrži klauzulu bez prigovora ili na prvi poziv ili riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po obezbjeđenoj obavezi (stav 1.), a korisnik garancije duguje nalogodavcu iznos primljen po osnovu garancije na koji inače ne bi imao pravo zbog opravdanih prigovora nalogodavca (stav 3.). Iz navedenog slijedi da bi u konkretnom slučaju tuženi kao korisnik bezuslovne bankarske garancije obezbjeđene od strane tužitelja za dobro izvršenje ugovora, bio dužan tužitelju iznos primljen po osnovu garancije samo usljed opravdanih prigovora.

U žalbi se ističe da je tužitelj imao prigovore vezane za naplatu garancije koji se tiču pretrpljene štete i troškova, koje tuženi po njegovom mišljenju nije dokazao, a bio je dužan. Međutim, odredbom člana 8. predmetnog ugovora ugovorena je kazna u iznosu 1% za svaki dan zakašnjenja od roka završetka ugovornih obaveza od strane prodavca, a koja se obračunava na ukupnu vrijednost ugovorenih obaveza, s tim da ne može biti viša od 10% vrijednosti ukupnih ugovorenih obaveza. Bezuslovna bankarska garancija je i obezbjeđena u svrhu pokrivanja štete koje tuženi može imati ukoliko tužitelj prekrši ugovor o nabavci od potpisivanja ugovora do njegove krajnje realizacije. Tuženi je tužitelju, iako je ugovorom ugovoren rok isporuke od 30 dana od dana narudžbe, produžavao rok ispunjenja, a to je posljednji put učinio 12.04.2016. godine, pa je istekom naredna tri dana tužitelj bio u docnji. Imajući u vidu da je vrijednost ukupnih ugovorenih obaveza 20.155,65 KM, to 1% čini iznos od 201,55 KM, pa je tužitelj prije raskida ugovora (13.05.2016. godine) već bio u docnji 10 dana, što na ukupni postotak ugovorne kazne iznosi 10% od vrijednost ukupnih ugovorenih obaveza, što je jednako visini naplaćene bezuslovne bankarske garancije. Iako ugovorna kazna raskidom ugovora gubi svoju svrhu, jer su ugovorne strane u tom slučaju oslobođene svih obaveza, osim obaveze na naknadu štete, po mišljenju ovog suda, ugovorna kazna jeste vid ugovorene (limitirane) naknade štete, zbog čega nema obaveze dokazivanja nastupanja same štete. Štetu je potrebno dokazivati samo preko iznosa ugovorne kazne. Dakle, u datim okolnostima tuženi nije bio obavezan u ovom postupku dokazivati visinu štete usljed neispunjenja ugovora, jer je istu naplatio samo u iznosu koji je svakako bio ugovoren do visine 10 % od vrijednosti ugovora. Radi navedenog, pravilno je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja i u ovom dijelu, jer nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 1087. stav 3. ZOO-a.

Ostale žalbene navode ovaj sud je cijenio, ali ih neće posebno obrazlagati, jer ne utiču na drugačiju odluku suda u ovoj pravnoj stvari u smislu člana 231. ZPP-a.

Imajući u vidu sve navedeno ovaj sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, pa kako nije našao ni da postoje razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, na osnovu odredbe člana 226. ZPP-a je odlučio da žalbu odbije kao neosnovanu i prvostepenu presudu u cjelosti potvrdi.

Odgovor na žalbu nije radnja, koja je bila nužna za ishod žalbenog postupka, stoga je u skladu članom 387. stav 1. ZPP-a odbijen zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu."

(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 65 0 Ps 574916 20 Pž od 31.8.2022. godine)