Zbog nove tehnologije, koja je lako dostupna i jefitna, došli smo u situaciju da svako postavlja video-nadzor i gdje treba i gdje ne treba.
Nije dovoljno samo kupiti kameru, upozoravaju iz Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, moraju se ispoštovati i propisane procedure.
Kamere najčešće vidimo na ulazu stambenih zgrada, preduzeća, a prvenstveno kako bi vlasnici spriječili krađu imovine.
Nije problem u zaštiti svoje imovine, napominju iz Agencije, već u nepoštovanju propisanih procedura.
- Samo postavljanje video-nadzora kako bi određene osobe zaštitile imovinu nije problematično, već pohranjivanje tih podataka. Vi video-nadzorom motrite ulaz, automobil, kuću i te podatke negdje snimate. To se po našem zakonu smatra zbirkom podataka, a ona se mora registrovati u Agenciji, mora se donijeti odluka ko i kako pregleda te podatke i koliko će se oni čuvati - pojašnjava direktor Agencije Dragoljub Reljić.
Ljudi misle da je dovoljno samo kupiti kameru i da mogu snimati ko ulazi u zgradu, ali to tako ne ide, poručuje Reljić.
Svako ko planira instalirati kamere i pohranjivati snimke na osnovu kojih se neko može identifikovati, mora prvo odrediti razlog za uspostavljanje video-nadzora.
To može biti zakonska obaveza, ali u slučaju da nije, vlasnik video-nadzora mora donijeti odluku kojom propisuje pravila prikupljanja i čuvanja ličnih podataka, kako bi se ispoštovalo pravo na zaštitu privatnosti.
I posljednje, ali jednako važno, onaj ko postavlja video-nadzor, mora okačiti i obavještenje da je određeni prostor pokriven kamerama.
Reljić ističe da u Agenciju svakodnevno stiže po desetak prigovora građana zbog postavljanja video-nadzora u njihovoj okolini.
- Građani nam podnose prigovor da je neko postavio video-nadzor bez našeg odobrenja i odobrenja stanara u zgradi. Mi se zatim obraćamo toj osobi za izjašnjenje, da dostavi slike kamere, odgovori zašto to nije prijavio, a ako se predmet ne može riješiti na osnovu dostavljene dokumentacije, naš inspektor izlazi na teren - pojašnjava on.
Najavljuje da će svi biti predmet kontrole kad-tad, uz napomenu da nepoznavanje propisa ne oslobađa od odgovornosti.
Video-nadzor većinom instaliraju zajednice etažnih vlasnika, potom firme, a na kraju i vlasnici privatnih stanova i kuća, kažu u preduzeću “East Code”, koje je sertifikovano za postavljanje video-nadzora.
Svi bi htjeli najbolju uslugu, ali ako može ikako najjeftiniju, tako da se cijena ove usluge kreće od 550 do 1.600 maraka, u zavisnosti koji prostor se pokriva video-nadzorom i sa koliko kamera.
Na sve to dolazi i poseban uređaj, koji čuva snimljene zapise.
- Video- nadzor ne može da postavlja neko sa ulice, prijatelj, brat, rođak; ovlašteni za taj posao moraju prvo završiti edukaciju pri Ministarstvu unutrašnjih poslova i dobiti diplomu da to mogu raditi. Kad završimo posao, dužni smo na ulazu ili drugom vidljivom mjestu nalijepiti obavještenje da je objekat pod video-nadzorom, kao i ko je postavio to obavještenje. Niko ne može zabraniti nekome da postavi kameru na svoj balkon, ali ne smijete tuđi prostor ugrožavati - pojašnjavaju iz ove firme.
Ono što građane najviše zanima, jeste i ko ima pristup snimljenim podacima, na kojima se možda nalaze i oni sami.
- Što se tiče ZEV-ova, oni se između sebe dogovore ko ima pravo na pristup podacima, koji su inače pod ključem, i to obično bude predsjednik kućnog savjeta. Uređaj za čuvanje podataka je automatski podešen, tako da briše stare podatke i snima nove, na primjer, snima se sedam dana, a osmog dana brišu se podaci iz prvog dana i ponovo snimaju novi - pojasnili su iz ove firme.
Ni snimljene podatke, međutim, ne može upotrebljavati ko kako hoće.
- Ni MUP ne može skidati te podatke, već oni zovu nas da izađemo na lice mjesta- zaključuju iz ove firme.
Kazne za onoga ko vrši video-nadzor, a nije donio odluku sa pravilima obrade ili nije istakao obavještenje o nadzoru na vidnom mjestu kreću se od 10.000 do 100.000 KM. Kazne za odgovorno lice su od 500 do 10.000 KM.
Agenciji za zaštitu podataka građani se obraćaju i sa pitanjem da li preduzeća mogu da uvedu video-nadzor u objektu.
Iz Agencije napominju da je to opravdano, ako preduzeća uvode kamere radi sprečavanja krađa. Podsjećaju ipak, da se tom prilikom ujedno prikupljaju i podaci i o zaposlenima, jer su kamerama pokriveni, ulazi i izlazi u poslovne objekte, hodnici, prilazi.
- U tom slučaju, preduzeće mora donijeti odluku o uspostavljanju video-nadzora, na vidnom mjestu postaviti obavještenje o video-nadzoru, a prije postavljanja, informisati radnike o njegovoj svrsi- preciziraju iz ove institucije.
Sa druge strane, video-nadzorom kontrolisati rad zaposlenih - može, samo ako je tako propisano zakonom. - Pošto u legislativi BiH i entiteta ne postoji propis koji obavezuje kontrolore da instaliraju video nadzor na radnom mjestu, tj. u kancelarije u kojima se odvijaju “obični”, a ne neki specifični poslovi, to kontrolori nemaju pravni osnov za njegovu upotrebu zasnovanu na zakonu- mišljenje je Agencije.
IZVOR: Vebsajt Srpskainfo, Nataša Telebak, 04.10.2021.
Naslov: Redakcija